„Glas Holmije“: Udruženje novinara Crne Gore na braniku profesije, mediji na izdisaju!

Povod za razgovor Gorana Kikovića, glavnog i odgovornog urednika časopisa “Glas Holmije“ sa Ivanom Miloševićem, generalnim sekretarom Udruženja novinara Crne Gore je aktuelni položaj novinara danas u Crnoj Gori i položaj Udruženja novinara Crne Gore .

Ivan Milošević, je završio Filosofski fakultet, odjeljenje za filosofiju u Beogradu. U novinarstvu je od 1987. Godine.Radio je za „Omladinski pokret“, RTCG, „Tribinu“ „Polis“, „Glas Crnogoraca“, „Dan“, „Slobodu“, „IN4S“. Trenutno je vlasnik i urednik portala „Srpska24“, kao i bloga „Srpski odgovor“. Sarađivao je i sa više medija u regionu. Objavljuje kolumne na više portala u Crnoj Gori. Napisao je tri knjige: „Samoće“; „100 srpskih odgovora“ i „Sjutra je bilo juče“. Trenutno je generalni sekretar Udruženja novinara Crne Gore.

Goran Kiković: Udruženje novinara Crne Gore je najstarija esnafska organizacija u Crnoj Gori i akter velikog dijela istorije crnogorskog novinarstva, čije korijene iz 1871. godine i danas održava u punoći tadašnjih novinarskih početaka i istinskih patriotskih ciljeva. Odmah po okončanju Drugog svjetskog rata, 26. decembra 1945. godine na Cetinju nastalo je prvo novinarsko udruženje, koje evo traje i do današnjih dana. Recite nam nešto gospodine Miloševiću za časopis “Glas Holmije“ o Udruženju novinara Crne Gore?

IVAN MILOŠEVIĆ: UNCG trenutno ima oko 300 članova. Posljednjih pet ili šest godina vjerovatno su najteži period od nastanka udruženja i malo je trebalo pa da se ugasi. Nakon što je usvojen zakon da se UNCG definiše kao NVO, udruženje je ostalo bez stalnog izvora finansiranja. Kada smo Tihomir Burzanović i ja u avgustu 2020. godine preuzeli UNCG nijesmo zetekli ni cent na računu, a bila je i sporna prostorija koju je UNCG koristio. Prostorija je i dalje sporna, jer se nalazi u zgradi DPS-a i da bismo do nje došli potrebno je otvoriti nekoliko brava, a ključeve nemamo, odnosno nalaze se u fijokama DPS-a. Za nešto više od godinu dana uspjeli smo koliko-toliko da UNCG postavimo na noge. Pokrenuli smo svoj sajt, a zahvaljujući ljudima iz Srpske kuće u Podgorici dobili smo nove prostorije. Pristigle su i neke donacije, kao i stalna podrška Udruženja novinara Srbije, pa mislim da je pred UNCG-om period ozdravljenja i nadam se da će se to osjetiti i naši članovi. I dalje smo na klimavim nogama, ali očekujem da UNCG preživi ovo teško vrijeme i da postane udruženje, odnosno grupa ljudi od zanata i profesije koja će znati da u ovim antinovinarskim vremenima zaštiti svoje članove, ali i novinarstvo kao profesiju.

GORAN KIKOVIĆ: Uvaženi Gospodine Miloševiću, koji su vaši glavni projekti, koje ste pokrenuli od stupanja na dužnost do danas, imajući u vidu da doskora niste imali ni adekvatne prostorije za rad Udruženja novinara Crne Gore ?

IVAN MILOŠEVIĆ: Lani si novinari obilježili vrijedan datum – 150 godina novinarstva u Crnoj Gori. Vrijedan datum značajan ne samo za novinare, nego i za cjelokupnu društvenu zajednicu. Ideja nam je bila da za taj jubilej objavimo monografiju o vijeku i po novinarstva u Crnoj Gori, ali tokom prošle godine nijesmo uspjeli da realizujemo taj projekat. Očekivali smo razumijevanje ljudi iz okruženja bivšeg premijera Zdravka Krivokapića za taj poduhvat, jer za monografiju nijesu potrebna neke velike pare, ali ostali smo kratkih rukava. Pomenuti premijer preko svojih medijskih saradnika i nakon jednog razgovora sa njima zalupio nam je vrata i prethodnih godinu dana ih nije otključavao. Iako imamo pripremljen materijal za monografiju nijesmo uspjeli da je štampamo, a ponajviše zahvaljujući novim vlastima koji nijesu imali razumijevanja za taj projekat. Izgleda da im su im bili važniji mediji koji imaju novca, pa su odlučili da im dodaju i još. Za UNCG nije bilo ni centa. Ipak, nijesmo odustali od tog projekta i očekujemo da se monografija štampa tokom ove godine, možda već na jesen. Ljudi i naši prijatelji iz Srpske kuće su obećali da će finansirati njeno štampanje, pa se nadam da će novinari uskoro imati svoju monografiju posvećenu vrrijednom jubileju. Međutim i prilikom prikupljanja materijala za monografiju imali smo brojnih problema, jer neke redakcije nijesu željele da nam ustupe podatke. Brinu se da ih ne zloupotrijebimo! Zbog toga će monografija sadržati podatke o onima koji smatraju da UNCG nema namjeru da bilo šta zloupotrebljava, nego da želi da predstavi javnosti podatke o jednom vrijednom jubileju.

GORAN KIKOVIĆ: Kako bi ocijenili rad novinara i Udruženja novinara u periodu vladavine Mila Đukanovića?

IVAN MILOŠEVIĆ: Nikako. Nije tajna da su članovi UNCG većinom Srbi, odnosno naše kolege se većinom tako izjašnjavaju. Kao takvo, UNCG je od bivšeg režima dobijalo razne etikete, taman one koje su dijelile svima koji nijesu podržavali njihovu politiku. Ne mogu reći da su članove UNCG fizički progonili, ali naše kolege su bile na marginama društvenog i medijskog života i nije mi jasno ni kako smo sve to preživjeli. Mediji koji su bili bliski bivšem režimu, a njih je negdje oko 80 odsto od ukupnog broja medija u CG, bili su nedodirljivi za naše članove, ali i za rukovodstvo UNCG. Većina naših članova bila je na suvom hljebu, bez stalnog zaposlenja, a ako je neko i bio zaposlen svaki dan je strijepio da ne dobije otkaz. Bez imalo pardona može se reći da u vrijeme DPS svi novinari koji nijesu pisali po volji te stranke bili su na prosjačkom štapu i jedva su preživljavali. Nekoliko opozicionih medija bilo je nedovoljno da definiše i afirmiše njihov položaj, ali i intelektualni stav da pod DPS-om cvjeta antisrpstvo, ali i neviđena korupcija i pljačka, koja će ovu državu i njene građane ojaditi na duže vrijeme. Istina, novinarima koji nijesu htjeli da se prodaju u vrijeme DPS-a, nije ni danas ništa bolje. Čim je izabrana nova vlast sa nesrećnim Zdravkom na čelu, njihove kabinete počelu su da pune novinari „Vijesti“ i sličnih antisrpskih medija, pa za nas nije bilo mjesta. Na RTCG-u tobož je promijenjena urednička struktura i tamo su se uhljebili novinari „Dana“. Ni tamo nije ništa bolje za nas. Izgleda da među novinarima važi parola da se snađu što bolje, a dok se ne snađu kukaju na sve strane, a kada zauzmu fotelje onda im je sve ravno do Kosova i zaborave na sve novinarske probleme, ali i anti-DPS stavove koje su ranije zastupali.

GORAN KIKOVIĆ: Kakav je položaj novinara u Crnoj Gori danas ?

IVAN MILOŠEVIĆ: Loš. Ponekad mi se čini da su novinari kao na nekom strelištu i može da ih nanišani ko god hoće. Učestali su napadi na novinare i bilježi se porast nasilja prema našpim kolegama. Pooštrene su kazne za napade na novinare, ali nijesam primjetio da to daje neke rezultate. Pored toga i novinarska profesija je na niskom nivou. Medijima većinom vladaju političari ili biznismeni koji na novinare gledaju kao na jeftinu radnu snagu koja treba da se žrtvuje za njihove interese. Malo je medija, ne znam postoji li barem jedan, gdje novinarima ne pale i gase svjetla ljudi koji nijesu novinari i kojima su mediji potrebni za javnu manipulaciju, a ne za istinito izvještavanje ili humano zalaganje za smisleni javni život, odnosno kritiku svega postojećeg i slobodu medija, ali i novinara kao pojedinaca. Medijima trenutno vladaju primitivni politički ili ekonomski interesi i novinarstvo ulazu u fazu sumraka gdje više niko ne zna šta će biti sjutra i hoće li ga uopšte biti. U Crnoj Gori su već zabranjene pojedine TV iz Srbije, a stavljen je katanac i na ruske medije, što dovoljni govori o sunovratu u kojem se nalazimo. Svakom novinaru koji još ima tri čiste jasno je da živi u antinovinarskom vremenu i da se zabranjuje osnovno novinarsko pravilo- da se čuju sve strane! Danas se čuje samo jedna strana i ona smatra da je jedina i prava i ne dovodi se u pitanje. U takvim okolnostim novinari su suvišni, barem oni koji njeguju kritički stav prema svijetu u kojem žive. Nasuprot njima poželjni su klimoglavci svih vrsta i podvrsta i oni trenutno uređuju većinu medija u Crnoj Gori. O slobodi niko ne vodi računa i ona je danas potpuno nepotrebna. Iako se svi na riječima zalažu za slobodu medija, mediji nikada nijesu bili tako zarobljeni kao danas.

GORAN KIKOVIĆ: Na kraju svakog razgovora pitamo našeg sagovornika šta misli o časopisu “Glas Holmije“?

IVAN MILOŠEVIĆ: „Glas Holmije“ je jedini srpski časopis u Crnoj Gori. Na njegovom stranama nalaze se svi problemi, dileme i trileme koje muče danas Srbe u Crnoj Gori. Čitati „Glas Holmije“ znači da se ne odričeš svojih mitova, snova i svojih predaka. Mogu da kažem da sam na stranicama „Glasa Holmije“ saznao nešto što do sada nijesam znao, a što nije pristojno ne znati. Pretpostavljam da nije lako izdavati takav časopis, ali mislim da vrijedi raditi na njemu i održavati ga u životu. Nadam se da će u narednim brojevima biti što više tekstova o nama samima, ko smo, šta smo i kuda idemo!

GORAN KIKOVIĆ: Koja je Vaša poruka čitaocima “Glasa Holmije“ i uopšte Srbima i Vasojevićima i svima onima koji čitaju naš časopis?

IVAN MILOŠEVIĆ: I ja sam Vasojević, iz Lijeve Rijeke, zaselak Tuzi. Nigdje kao u Vasojevićima prethodnih sedam ili osam decenija nije ubijana srpska svijest i srpsko sjećanje, srpsko ime i prezime. Moje selo danas je skoro isto kao i prije 100 godina, ako ne i gore jer su ga razorili tuneli, Kinezi i auto-putevi. Ne liči na sebe, odnosno ni na šta ne liči. Kao Vasojević sam tužan zbog svega što se radi sa Vasojevićima i što se oni i danas kažnjavaju jer su većinom bilo za kralja i otadžbinu tokom Drugog svjetskog rata. Ipak, srećan sam jer među Vasojevićima i dalje živi srpska nada da nam mora biti bolje. Stoga, moramo vjerovati da će nam biti bolje, kako Vasojevićima, tako i ostaloj Crnoj Gori. Teško je u to vjerovati, ali nema nam druge. Likovi sa starih slika ne dozvoljavaju da zaboravim ko sam i šta sam kao Vasojević i da je moja obaveza, posebno intelektualna, da branim Srpstvo kako znam i umijem. Mislim da je na tom putu i „Glas Holmije“, a vjerujem i većina Vasojevića. U tome moramo istrajati!