GEOPOLITIKA ISLAMA

Piše: Milan Gajović, diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista 

„Vjera je prije svega i iznad svega želja da Bog postoji.“ (Migel de Unamuno (Miguel de Unamuno y Hugo), 1864-1936, španski (baskijski) filozof i pisac,)
„Imamo sasvim dovoljno religija da bismo se mrzjeli, ali ne dovoljno da bismo voljeli jedni druge.“ (DŽonatan Svift (Jonathan Swift), 1667-1745, irski pisac, satiričar i sveštenik)

„- Kako pročišćavamo svijet? – upita jedan učenik.

Ibn al Husein odgovori:

„Živio jednom u Damasku jedan vladar po imenu Abu Musa al Kumasi. Svi su ga uvažavali zbog njegove mudrosti, ali niko nije znao da li je dobar čovjek. Jedne večeri greda koja je nosila krov popusti i kuća u kojoj je stanovao sa svojom ženom sruši se do temelja.

Susjedi, užasnuti nesrećom, počeše da otkopavaju ruševine. U neko doba uspješe da pronađu ženu. Ali, ona im reče: – Pustite mene. Spasite prvo mog muža koji je sjedio negdje otprilike tamo.

Susjedi ukloniše šut sa naznačenog mjesta i pronađoše vladara. No, on mi reče: – Spasite prvo moju ženu koja leži negdje otprilike tamo.“

Kad neko postupa kao ovaj par, pročišćava cio svijet svojom vjerom i ljubavlju.“ (Paulo Koeljo (Paulo Coelho, 1947, brazilski pisac. Prema dnevnom listu „Politika“, od 5.avgusta 2007.godine)

Geopolitika proučava uzročno-posledičnu povezanost političke moći (državne vlasti) i geografskog prostora, odnosno uticaj i djelovanje geografskog položaja (geoprostora), kao i kulturnih, demografskih, vojnih, prirodnih i ekonomskih faktora neke države na njen međunarodni položaj. To je interdisciplinarna nauka jer obuhvata političku geografiju, istoriju, ekonomiju, pravo, sociologiju…Uže shvatanje geopolitike podrazumijeva geografski determinizam, odnosno da geografski faktori uslovljavaju ili određuju državnu politiku. Šire shvatanje geopolitike obuhvata svaku povezanost geografije i politike državne vlasti.

Praktična geopolitika je borba za kontrolu geografskog prostora.

Geopolitiku kao nauku utemeljio je Fridrih Racel (Friedrich Ratzel,1844-1904, njemački geograf, etnograf i profesor geografije na Univerzitetu u Lajpcigu). Inspirisan Darvinovom teorijom evolucije, državu je upoređivao sa živim superorganizmom koji se rađa, raste, dostiže svoj vrhunac (puni razvoj), opada i umire. Glavna obilježja države su: politika = moć i prostor = narod. Da bi država opstala, mora ne samo da štiti svoju teritoriju i resurse, nego da teži da ih uveća, odnosno da zauzme svoj životni prostor (njem. Lebensraum). Širenje državnih granica je odraz zdravlja jednog naroda. Borba za životni prostor se svodi na borbu za opstanak. Narod i tlo određuju karakter države i njen politički život.

Termin „geopolitika“ potiče od švedskog politikologa Rudolfa Kjelena (Ćelena) (Rudolf Kjellen,1864-1922), (iz 1899.godine) i jedan je (geografski) od pet elemenata njegove teorije države. Tumačio je da je geopolitika nauka o državi kao živom, geografskom organizmu koji se mijenja i razvija u prostoru ili kao pojavi u prostoru koji zauzima prema drugim državama.

Geopolitika islama ishodi iz „Kurana“ (Kur’an), Božje (Alahove) Objave Poslaniku (arap. Nebij) Muhamedu (početkom 7.vijeka). „Kuran“ je i Božja naredba za sve muslimane. Islam (arap. „predanost Bogu“) je religija koja propisuje ukupni život vjernika, a musliman je onaj koji se potčinjava, pokorava Bogu.

Citiraću nekoliko ajeta (rečenica) iz „Kurana“ („Kur’an časni“, „Stvarnost“ Zagreb, 1985, sa komentarom Dželaluddina Čauševića, četvrtog reis-ul-uleme i muftije (vjerskog poglavara muslimana), za vrijeme kraljevine Jugoslavije):

„Kod Boga je (prava) vjera samo islam…“ (3;19) Komentar: „…Islam koji je prirodna vjera čovjekova bio je vjera svih Božjih poslanika…“?!

A Božji poslanici, po „Kuranu“, između ostalih, bili su i Adem (Adam), Nuh (Noje), Jakub (Jakov), Musa (Mojsije), Iljas (Ilija), Jahja (Jovan Krstitelj) i Isa (Isus)! Iz ovakvog tumačenja „Kurana“ ishodi da je islam bio (prirodna) vjera prvog biblijskog čovjeka, kao i rodonačelnika judaizma (Mojsija) i hrišćanstva (Isusa Hristosa), iako je islam utemeljen vjekovima poslije Božjih Objava tih religija?!

„…Objavljen mi je ovaj Kur’an da njime opomenem vas i onoga do koga dopre…“ (6;19) Komentar: „Ovaj ajet nam jasno i otvoreno kaže da Hazreti (Uzvišeni, Poštovani – M.G.) Muhammed…nije poslan samo Arapima koji su ga vidjeli i slušali, nego da je upućen svim narodima da ga trebaju svi slijediti do kojih Kur’an dopre i stigne. Dakle, on je poslan čitavom čovječanstvu da ga s Kur’anom povede stazom sreće i spasa.“

„…vjerujte Allaha i Njegova poslanika, vjerovjesnika, nepismenoga, onoga koji vjeruje u Allaha i Njegove riječi. Slijedite ga da biste bili na pravom putu.“ (7;157) Komentar: „Hazreti – Muhammedovo poslanstvo obuhvata čitavo čovječanstvo…poslan (je) da ujedini sve narode, da odstrani sve razlike koje se među njima nalaze kao: narodnost, boju, jezik, rasu, i ostale različitosti, da pokaže pravi put čitavom čovječanstvu.“

„…(Muhammed) je Allahov Poslanik i završetak vjerovjesnika…“ (33;40) Komentar: „Poslije Hazreti-Mehammeda se neće više pojaviti nijedan poslanik. S dolaskom Hazreti-Muhammeda je vjera usavršena i upotpunjena (5;4) i Hazreti- Muhammed je poslan svim narodima.“

Dakle, islam, kao „usavršena i upotpunjena (konačna)“ i „prava i prirodna vjera“, treba da bude religija čitavog čovječanstva.

Za sve muslimane važi šerijatsko pravo (arap. šaria – pravi put), kao skup propisa vjerskog prava (fikh) i svetovnog prava (kanuni) koji uređuju odnose u islamskoj zajednici. Vjersko pravo se zasniva na „Kuranu“ i Sunetu (Hadisu – Prorokova životna staza, njegove riječi i djela) – izvorima prava koji su Božanskog porijekla i sakralne prirode.
Vjersko pravo je trajno, nepromjenljivo i važeće za sve muslimane svijeta. Kanuni su važeći samo za određene zemlje (čak i uža područja) i mogu se mijenjati.

U islamskoj tradiciji, geopolitičko shvatanje svijeta zasniva se na koncepciji Ume (arap. Ummah- globalna, nadnacionalna zajednica), koja obuhvata „Dom (Kuća) mira – Svijet vjere)“ (arap. Dar al Islam), kome je suprotstavljena „Dom (Kuća, Svijet) rata“ (arap. Dar al Harb). „Dom mira“ obuhvata narode i teritorije koje su pod kontrolom muslimana i na kojima vlada šerijatsko pravo, odnosno islamsko zakonodavstvo. To je muslimansko carstvo. Nasuprot tome, „Dom rata“ se odnosi na narode i teritorije koje nijesu pod kontrolom muslimana. NJih dijeli promjenljiva granica koja zavisi od trenutnog odnosa vojno-političkih i drugih faktora. Između njih vlada stalni i trajni sukob, sve dok se „Dom rata“ ne pretvori u „Dom mira“, odnosno dok se ne uspostavi jedinstvena globalna islamska država – kalifat i dok „Alah ne ovlada svim ljudima i zemljama“.
Ostvarenje kalifata je obaveza koja proističe iz „Kurana“ i ostvaruje se borbom – džihadom (arap. borba, rat na Božjem (Alahovom) putu), za ostvarivanje Alahovih zakona). U „Kuranu“ piše da „U vjeri nema prisiljavanja“ (2;256), a džihad ima više obilježja i dva bitna ograničenja: zabranu prekoračenja granica u borbi i odbrambeni rat:

„Borite se na Božjem putu protiv onih koji se bore protiv vas! Ne prelazite granice. Zaista Allah ne voli one koji prekoračuju granice (onoga što je dozvoljeno).“ (2;190). „…Tko vas napadne, napadnite i vi njega onako kako je on vas napao…“ ((2;194).

Ali, citiraću i nekoliko, tome kontradiktornih, ajeta „Kurana“:

„Borite se protiv njih sve dok smutnja ne bude (istrijebljena), a vjera u Allaha (primljena)…“ (2;193) Komentar: „…Cilj je borbe i ratovanja koju muslimani vode „da vjera bude samo u jednoga Boga“ (Alaha – M.G.)…“

„O, naš Gospodaru, ne stavljaj nas na kušnju nevjernicima (ne daj im vlast nad nama, pa da nas stave na kušnju kaznom)…“ (60;5)

Razvoj trgovinskih i diplomatskih veza sa nemuslimanskim svijetom uslovio je prilagođavanje prvobitnog značenja islama. Neprijateljstvo sa „Domom rata“ je ostalo obavezujuće, ali se moglo prekinuti ograničenim primirjem i obnavljati po potrebi. Nastao je prelazni status – „Dom primirja“ ili „Dom sporazuma“ (arap. Dar-al-Suld ili Dar-al-Ahd). To je bio ugovorni odnos muslimanske države sa nemuslimanskom, uz prihvatanje vrhovnog autoriteta muslimanske države i prihvatanja obaveze plaćanja danka. Zauzvrat, nemuslimanske zemlje su imale pravo zadržavanja neke vrste autonomije i sopstvene vlasti.

Po nekadašnjem reis-ul-ulemi Mustafi Ceriću (poglavaru Islamske zajednice BiH), Evropa je upravo gore navedeno, jer, po njemu, „moguće je živjeti u skladu sa islamom u kontekstu društvenog sporazuma…“ (Časopis „Pečat“, 26.avgust 2011.)

„Takijah“ ili prikrivanje (arap. „obezbijediti zaštitu“) je veoma važna karakteristika islama. Naime, musliman može, kada to situacija zahtijeva, ne samo da se služi prikrivanjem i da odstupi od kuranskog ajeta koji propisuje obavezu (da se govori istina), „nego da počini najsmrtnije grehove, ubistvo itd. ako će to dovesti do trijumfa islama“ (Miroljub Jevtić, politikolog religije, dnevni list „Politika“, 3.avgust 2016.) Potreba za takijahom je manja što je islamski uticaj jači i obrnuto.

Institut takijaha se temelji na „Kuranu“ (16;106), koji glasi:

„Allahova srdžba će pasti na onoga tko zaniječe (negira) Allaha, nakon što ga je vjerovao – a (ne na) onoga koji bude prisiljen (zanijekati),a srce mu (ostane) vjerom smireno – nego (srdžba će pasti na onoga) tko je raspoložen prema nevjerstvu. Za njih je (pripremljena) velika kazna.“

U šiitskoj verziji islama (pretežno zastupljenog u Iranu), dvanaesti, poslednji, „skriveni“ imam Mahdi (potomak proroka Muhameda), iako se ne spominje u „Kuranu“, povezuje se sa sudnjim danom. On će u času strašnog suda doći na Zemlju i povesti muslimane u borbu protiv zla i uspostaviti carstvo milosti i pravde.

Islamski faktor je značajan globalni činilac (oko 1,6 milijardi stanovnika, visok prirodni priraštaj, ogromna teritorija sa vjersko – ideološkom orijentacijom ka prostornom širenju, veliko bogatstvo u nafti i prirodnom gasu…). Zato se povećava geopolitički kapacitet „probuđenog islama“ radi usklađivanja nedovoljnog međunarodnog uticaja sa veličinom islamske populacije i njenom ekonomskom moći.

Ahmet Davutoglu, 1959, turski diplomata, političar, bivši premijer i profesor međunarodnog prava, 2014.godine, objavio je knjigu „Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske“. On je nosilac neoosmanizma (nacionalističke, islamističke i panturkističke političke ideologije). Po njemu, Turska je, između ostalog „epicentar Balkana“ i „centar Evroazije“ i ,shodno tome, treba da širi sfere uticaja i izdigne Tursku u vodeću državu islamskog svijeta.

U knjizi se navodi da je Balkan dio turskog „hartlenda“, te da je jedan od glavnih geopolitičkih vektora turskog panislamizma i Balkan. Politički uticaj Turske na Balkanu se temelji na muslimanskim zajednicama: „…Prirodni saveznici Turske su Albanci, (i) Bošnjaci (muslimani) u BiH, i u Sandžaku, i na Kosovu…“

Ciljevi turske spoljne politike su jačanje „BiH i Albanije…“ Turska „svoju misiju i doprinos treba da usmjeri prema Balkanu, a ne prema Bliskom istoku“. Po Davutogluu, ključ rešenja problema na Balkanu leži u budućnosti Bošnjaka i Albanaca, tradicionalnih saveznika Turske:

„Cilj je nametnuti balkanske probleme kao probleme cijelog islamskog svijeta…Poput Bosne, Avganistan je naša zemlja…Za nas je teritorijalni integritet Bosne jednako važan kao i teritorijalni integritet Turske…“

Alija Izetbegović (1925-2003), nekadašnji predsjednik Predsjedništva BiH i dugogodišnji predsjednik muslimanske Stranke demokratske akcije (SDA) je, u svojoj knjizi „Islamska deklaracija“ (1988), između ostalog, napisao:

„Naš cilj je islamizacija muslimana, naš put je vjerovati i boriti se. Islam nije samo religija. Prvi i najvažniji zaključak jeste nepomirljivost islamskih i neislamskih sistema. Nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija. Država mora da predstavlja izraz muslimanskih koncepata i religije. Kad budemo imali 52 odsto stanovništva u državi imaćemo islamsku državu. To je ono za šta ću se boriti…“ (Dnevni list „Politika, 2.decembar 2017.godine)

NJegov sin, Bakir Izetbegović, 1956, bivši član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, je ,u izjavi za „Radio Slobodna Evropa“, 19. oktobra 2017.godine, između ostalog, izjavio „da je njegov otac ostavio BiH u amanet turskom predsjedniku Tajipu Redžepu Erdoganu“!?

A, 23.oktobra 2013.godine, na javnom skupu u Prizrenu, Erdogan je (kao turski premijer) kazao: „…Turska je Kosovo i Kosovo je Turska…“

Zaključujemo, geopolitički ciljevi panislamizma i panturkizma, te muslimana (Bošnjaka, koji su mahom srpskog porijekla) i Albanaca na Balkanu, a koji se poklapaju sa ciljevima Zapada, su u suprotnosti sa interesima Crne Gore, Srbije i Republike Srpske, odnosno vaskolikog srpskog naroda Ti ciljevi (stvaranje „velike Bosne“, kao unitarne države (BiH, sa Raškom oblašću i sjevernim dijelom Crne Gore) i „velike – prirodne Albanije“) mogu se ostvariti samo narušavanjem suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Crne Gore i Srbije, te ukidanjem Republike Srpske.

Podsjetimo se da je Vuk Karadžić, u knjizi „Srbi svi i svuda – Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona“ (Beč,1849), napisao da „…Srbi…zakona turskoga misle da su pravi Turci, premda ni od stotine jedan ne zna turski…“!

Šta je jedino rešenje? Povratak Rusiji, uz koju su naši preci bili još od početka 18.vijeka. Da bi se to ostvarilo, neophodno je ukloniti sa vlasti veleizdajnika i kleptokratu Mila Đukanovića. Bilo bi pravedno i spasonosno zatvaranje kruga – da Đukanovića otjeraju sa vlasti građani ko su ga, „na srpskom talasu“, i doveli na vlast, 1988.godine.