GENOCID NAD ISTINOM
Piše: Emilo Labudović
U Srebrenici se desio genocid!? U Srebrenici je bilo zločina, ali su njegove namjere i razmjere daleko i od pomisli na genocid. Ali, svi argumenti za ovu drugu konstataciju, uključujući i samu međunarodno priznatu definiciju genocida, u ovom trenutku su nedosatni da se odupru vašingtonsko – briselskom utjerivanju istine i njihovom odabiru krivaca za balkansko zamešateljstvo, kojem su žestoko kumovali.
Stara je istina da je prva žrtva svakoga rata – istina. Potrebne su decenije i decenije nakon rata da se razbiju ustoličeni stereotipi podjele na dobre i loše momke, na žrtve i dželate. Ali, neke istine, dobro prikrivene nasilnom propagandom, još uvijek odolijevaju pravom sudu, kako istorijskom tako i zemaljskom, u onaj božji ne sumnjam. Tako, recimo, i istorija i ozbiljna nauka, o politici i da ne govorim, već 78 godina uporno ćute o zločinu u Hirošimi i Nagasakiju. Bez obzira na sva pravdanja ratnim razlozima i „zaslugama“ carskog Japana, evidentno je da je na ovim gradovima, hiljadama milja dalekim od linije fronta i bez ijednog iole ozbiljnijeg vojnog cilja, izvršena demonstracija nove vojne premoći i čin čiste i bezočne odmazde.
U Srebrenici, u kojoj je po američkoj „istini“ izvršen genocid, stradalo je navodno nikad dokazanih osam hiljada žrtava. U Hirošimi i Nagasakiju, u trenu je nestalo više od 130 hiljada ljudi, a od crne, radioaktivne kiše koja je danima padala, u samo par nedelja kasnije, umrlo ih je još oko 120 hiljada. Ali, Srebrenica je etalon genocida, Hirošima i Nagasaki to nijesu. I ko zna da li će iko i ikada u svijetu steći dovoljno intelektualne hrabosti da postavi pitanje karakterizacije ovog stravičnog pokolja. Tim prije što i sam Japan, sputan ekonomskom zavisnošću od SAD, krajnje suzdržano govori o ovoj svojoj rani koja i danas krvari.
Sasvim je razumljivo američko izbjegavanje istine o ovom zločinu, razumljivo je i insistiranje muslimanskih vlasti u Sarajevu, koji, uperivši reflektor javnosti na Srebrenicu, žele da u sjenku sklone sopstvene ruke, krave do ramena. Ali, van svakog opravdanja je klimoglav ovdašnjih političara, kvazi intelektualaca i kompilacije svakojake bulumente koja godinama siluje sopstveno znanje i zvanje (savjest kod njih ne postoji) samo da bi toj ortodoksnoj laži dali snagu neupitne istine. Jer, da je istina, nesporna i očigledna, zar bi morala da se štiti deklaracijama i zakonima?
U Hirošimi danas, a u Nagasakiju za tri dana, japanski premijer će opet udariti u ono zvono kako bi, simbolično, upozorio da se to više ne ponovi. Da ironija bude veća, činu će, kao i uvijek, prisustvovati i američka delegacija, jer zločinac se, po pravilu, uvijek vraća na mjesto zločina. Na mjesto koje se još uvijek niko ne usuđuje da okarakteriše ni zločinom a kamoli genocidom.
A istorija je prepuna Hirošoma i Nagasakija u ovom ili onom obimu, ali ne i genocida, jer genocid je samo ono što proglasi američka administracija, zdušno potpomognuta žestokom medijskom propagandom, a ćutke i puzajuće prihvate njihovi izmećari od Brisela, Bona, Pariza pa sve do ovdašnje političke i javne stokupljevine, s koca i konopca. Jer, kad god se genocid izvrši nad istinom, sve je moguće i sve ide. Pitanje je samo dokle?