General Stevanović: NATO u Kumanovu htio da nam podmetne falš dokument za Kosovo

Margaret Tačer su u jeku krize u Sjevernoj Irskoj pitali „kako Kruna misli da prevaziđe problem sa buntovnim Ircima“. Odgovorila je da London upravo sprovodi plan rješenja tog pitanja napisan za narednih 200 godina. Novinar je htio da čuje i šta će biti ako plan propadne, a Tačerova mu je odgovorila: „Napravićemo sledeći plan!“…

Ovako, gotovo filozofski, na probleme u južnoj srpskoj pokrajini danas gleda general policije Obrad Stevanović, drugopotpisani na Kumanovskom vojnotehničkom sporazumu, 22 godine kasnije, čime je okončana NATO agresija na SRJ. Dokument o ulozi međunarodnih vojnih i policijskih snaga na Kosmetu potpisao je još i general Svetozar Marjanović, a u ime međunarodne zajednice britanski general Majkl DŽekson.

Na početku razgovora general Stevanović konstatuje „da ni 1999. a ni danas, Srbija nije bila velika sila“ i da smo se ratujući sa NATO 78 dana u pregovorima izborili da „sila prava“ trajno ostane na našoj strani i to kroz Rezoluciju 1244 Saveta bezbjednosti UN.

– I danas traju geopolitički sukobi velikih sila oko Kosova i Metohije, a situacija nije ništa manje složena nego prije 22 godine. Na političku formulaciju „konačno rješenje za KiM“ mogu samo da kažem da ne postoji u bližoj perspektivi. Najbolje rješenje za Kosovo je mudrost diplomatije, kako bi se stekao geopolitički kontekst za prevazilaženje nepomirljivih pozicija. Do njega se stiže radom na ekonomskom napretku države i sticanjem ugleda Srbije u svijetu – govori general Stevanović.

On kaže da se svakodnevno prisjeća tog perioda kada je pregovaran Kumanovski sporazum i da je nedavno negdje pročitao izjavu kako smo „Kosovo 1912. kod Kumanova ratom povratili, a 1999. pregovorima izgubili“.

Nije bilo tako, ističe za „Novosti“ general Stevanović. Podsjeća da su 5. juna trebali da počnu pregovori na graničnom prelazu prema Makedoniji, na Đeneral Jankoviću i 15 članova delegacije Srbije stiglo je tamo rano ujutro. Posle nekoliko sati čekanja, sjeća se, „našima je iz Beograda javljeno kako se strani pregovarači ne osjećaju bezbjedno“ i da neće da pređu na tlo Srbije, ali da čekaju u kafani „Evropa 93“, nekoliko kilometara na makedonskoj strani. Sastanci su počeli sa tri sata kašnjenja:

– Bilo je groteskno. NATO se potrudio da od drumske krčme napravi mjesto za „događanje istorije“, ali i nama i njima je bilo neprijatno zbog ambijenta. Bio je razmješten veliki sto posred sale za ručavanje. Napravili su i mini gledalište za pedesetak oficira Kfora koji je trebalo da vode svoje jedinice na KiM. Jedino što nisu valjano „sredili“ bio je papir koji treba da se potpiše i koji je bio drugačiji od onog koji je Beograd svojim predstavnicima dao posle sporazuma Ahtisari-Černomirdin sa Miloševićem.

Po prijemu teksta sporazuma iz ruku generala DŽeksona, kako kaže Stevanović, srpska delegacija se povukla u zasebnu prostoriju. Odmah je uočeno da u uvodnim pasusima sporazuma na pet mjesta umesto UN stoji da se dokument potpisuje sa NATO. Britanski general se, kao slučajno, pojavio posle desetak minuta da ih obavijesti „da mu je upravo iz Vašingtona stigla vijest da je predsjednik Milošević pristao na ovakav tekst“. General Blagoje Kovačević na to je kao iz topa odgovorio DŽeksonu:

– Onda nema problema, potpisaćemo čim nam predsjednik potvrdi.

Sastanci su sutradan nastavljeni u vojnoj bazi, francuskom kampu. Generali DŽekson, Bejli, Ridžvej i izaslanik glavnokomandujućeg NATO, američki general Flogenson, došli su sa pravim dokumentom. Mukotrpno, pasus po pasus, analizirano je svako slovo i evidentiran svaki spor, od širine zona za razdvajanje vojski, do vazdušnih koridora. Najveći problem je bila želja snaga UN da na KiM uđu istovremeno sa snagama NATO, bez kontakta sa srpskom vojskom i policijom. Naša strana je objašnjavala da ukoliko i jedan sat dođe do bezbjednosnog vakuuma na teritoriji KiM, Albanci će „izaći iz šume“ i početi da čine zločine nad nezaštićenim građanima. Oficiri NATO to nisu mogli da vjeruju.

A na dan kada je NATO javio da „kasni iz tehničkih razloga“ na Kosovo i Metohiju, iz BiH je već stigao ruski mirovni bataljon.

– NJemu je stupanjem na Kosmet postalo jasno koliko smo bili u pravu kada smo insistirali da se svaki položaj, svako uzvišenje ili put koji smo vojno i policijski pokrivali, preuzme od njegovih trupa u ličnom kontaktu dvije vojske, jer su Albanci odmah počeli sa zločinima. Trudili su se da budu na visini zadatka, da obezbijede sigurnost za naš narod, ali nisu uspjevali – objašnjava general Obradović.

Sjeća se general svog poslednjeg obilaska kompletnog Kosmeta 17. juna u vozilu sa britanskim generalom DŽonatanom Bejlijem. U sredinama koje je srpska vojska napuštala vladala je konfuzija među stanovništvom u koje su se infiltrirali naoružani Albanci. U Prizrenu je bilo najgore. Jedinice njemačkog Kfora zajedno sa pripadnicima OVK otvoreno su slavile odlazak srpskih bezbjednosnih snaga.

– U vozilu smo bili nas četvorica, britanski general i vozač, srpski novinar Davor Lukač i ja – sjeća se Stevanović. – Mislili smo da nećemo živi proći Prizren. Ipak, nisu nas prepoznali.

General konstatuje da jasno treba reći da je za sve incidente koji se događaju na Kosmetu kriva međunarodna zajednica koja nije u stanju da sprovede preuzete obaveze. On navodi da su potpisnici vojnotehničkog sporazuma još 1999. bili šokirani činjenicom da je nasilje nad ljudima na Kosmetu(uključujući i Albance), statistički gledano, eskaliralo čak pet puta od 12. juna 1999. do kraja te godine, kada su trupe Kfora postale odgovorne za Pokrajinu.