Galijašević: U jednom uglu opšte zemaljske tame, najmračnija tačkica je – muslimansko Sarajevo

Piše: Dževad Galijašević

Nije prijatno, gledati kako Zapad, vrlo uspješno i nekažnjeno, dresira čitave generacije naroda, koji su prihvatili da budu nacističke pudlice bez državno- pravne svijesti i istorijskog identiteta.

Dvadeset i osam godina, nakon, sasvim zasluženog i očekivanog rata stanje u Bosni i Hercegovini nije se promijenilo.

Mržnja i olako stasala ambicija u narodu o obećanoj državi zasnovanoj na radikalnom učenju i političkom pristupu Muslimanske braće, danas su u Sarajevskoj čaršiji jači nego ikada.

Širom čaršije odjekuju teške riječi i povici: „Hoćemo rat“ jer „Rat je naš brat“.

U talasima na scenu izlaze, prvo SDA-hodže, koje se navodno, zalažu za građansku državu u savezu i stroju sa braćom po džihadu, kao vojnici ludila Izetbegovića i njihovih nasljednika, sa idejom da se na tlu razorene zemlje izgradi islamsko društvo i uspostavi islamska vlast.

U tom, potpuno istom političkom loncu, krčka se komunistička ideja napaćene Bosne koja se udružila sa zapadnim konvertitima i šovinistima otkrivši, da među sobom, imaju i oni „konje za trku“; i bjesne, i radikalne.

U tom novom vladajućem bloku „trojke ili šestorke“, ističu se čudnovate spodobe, koje se obraćaju istoj gomili jada, kao da udaraju u gong i viču: „Ovo je kazna! Srbi, pokajte se! Ovo je svršetak vašeg Vremena“ a njegovo pravo ime je: poznati „Plan B“.

Srbi se nisu uplašili pa glasno odgovaraju na prijetnje.

Podsjeća to na jedan Hergeov strip „Tajanstvena zvijezda“, u kome se, baš kao i danas tu među nama, postavlja pitanje, kolika li se istina krije iza ispraznosti tog povika „pokajte se“?

To je poruka koju, iza deklarativnog humanizma, već 150 godina utuvljuje zapadnjačka filozofija u želji da bude glas emancipacije i loša savjest svoga vremena. Ono što nam ucjepljuje, upakovano u evropski put, jeste vjera u lokalno islamsko građanstvo i bošnjački liberalizam.

U tu svrhu je stvoren mit o tragičnom stradanju „nevinih evropskih muslimana“ oko Sarajeva, od „zlih Srba“.

Od egzistencijalizma do dekonstrukcionizma, čitava se savremena zapadna a posebno germanska i britanska misao iscrpljuje u pokušajima mehaničkog optuživanja Srba, stalno ističući, srpsko nasilje i srpsku prijetnju.

Ovi vjetrovi su duvali Bosnom pa je proteklu sedmicu obilježila reakcija ministra odbrane Srbije Miloša Vučevića na jednu od brojnih, očekivanih, gotovo prirodnih idiotarija kafanskog kavgadžije iz Bugojna, Zukana Heleza, koji se trenutno nalazi na čelu, vojnički, politički i moralno impotentnog ministarstva odbrane u Savjetu ministara BiH.

Ministar Vučević je reagovao na prijetnje ovog političkog klovna i buzdovana, upućene Predsjedniku Srbije Alekandru Vučiću i cjeloj Srbiji preko turske, tj. neoosmanske agencije Anadolija.

„Naš put u NATO alijansu je povezan sa Turskom“, otpjevao je ovaj bugojanski lola, upućujući savjete, upozorenja i ozbiljne zamjerke i Predsjedniku Srbije i Predsjedniku Republike Srpske, otkrivajući tajnu da i danas, sa bivšim komunistima, kao i nekad sa Alijom i Bakirom, muslimanski zec u Bosni, leži u Turskoj“.

„Nama i svijetu treba stabilna Turska koja drži taj region čitav, koji je turbulentan, pod nekim kišobranom. Drago mi je da Turska sa ovim državama iz nekog od spektra islamskih zemalja otvara novo poglavlje. Jako je bitno za sve da je taj islamski svijet stabilan, čak i za ove migracije koje dolaze do nas. Jako je bitan Bliski istok, pa i Srednji Istok, pa i Sjever Afrike da je stabilan i miran“, zaključio je Helez.

Naravno da samo bolesni um može povezati Tursku sa „našim putem“ i stabilnošću Balkana i Bliskog istoka: na Balkanu je Turska vijekovima sijala mrak i iza nje ništa drugo nije ostalo osim feudalne tame, nepismenosti i mržnje a na Bliskom istoku, Turska je sa Muslimanskom braćom i Islamskom državom u savezu sa zapadnim zemljama, razarala Siriju, uništila Libiju ipokušala oboriti Egipat, Irak i Tunis u blato.

I danas je tursko ponašanje na Balkanu problematično.

Helem, ovaj Helez, nije slučajna ptičica nove vladajuće partije u Bošnjaka. Djelovali su i Saša Magazinović i Damir Mašić, za koje se mislilo da su etnički Srbin i Hrvat ali politički Bošnjaci kao, dobri učenici partije Željko Komšić i njegov sabrat, komični uličar iz Breze Dejan Kovačević, koji su nekad bili Hrvati.

Magazinović i Mašić, kao vodeći kadrovi nove vlasti u Sarajevu, kao najviši funkcioneri SDP-a BiH, otputovali su u Bošnjacima bratsku i drugarsku Albaniju tražeći saradnju i utjehu.

Saradnju jer ipak su Albanci, kao i Bošnjaci, slika evropske bijede: da nije Albanije Bosna bi bila najsiromašnija zemlja na kontinentu ali „nismo sami“.

Usput, ni Bošnjake ni Albance niko ne razumije a ni oni baš, ne shvataju nikog. Svakako, albanski jezik je baš sličan „bosanskom“ a mentalitet i etničko porijeklo su bliski – puno bliži nego sa Srbijom koju su zaobišli.

„Teško da ćemo na ovim prostorima daleko stići jedini bez drugih. Važno je da u našoj regiji jedni drugeželimo poznavati, razumjeti, pomoći… Znamo da tako nije uvijek i svugdje, pa to valjda čini još vrijednijim susrete kad jeste – poput današnjeg sa albanskim premijerom i našim partijskim drugom, Edi Ramom“, objaviće ovu radosnu vijest, na drštvenim mrežama, veseli Bošnjak i drug Saša Magazinović.

Drži se Srbijo: odoše Bošnjaci u Albaniju po pomoć.

U tom je smislu nemoguće ne primjetiti čudan osjećaj rimejka, kao da su ponovo oživjele stare aveti iz 1941. godina i došle da nas progone. No to bi samo upućivalo na loše poznavanje srži, baš kao što nacistička ideja ponovno postaje sve zavodljivija, što više blijedi sjećanje na njemačko-italijanske poraze u drugom svjetskom ratu. Tako i pokret za Treći svijet, na Pacifiku, doživljava procvat na humusu zaborava japanskog kolonijalizma i saveza sa fašizmom i nacizmom.

Neuspjeh antifašističke utopije, već poslije pola vijeka od kapitulacije fašizma i nacizma, objašnjava ponovno izbijanje na površinu doktrine koja se iznenada oslobodila iskušenja stvarnosti.

Ideologije nikada ne umiru, one se preobražavaju i iznova rađaju u novome obliku, baš u trenutku kada se povjerovalo da su zauvijek pokopane. Neuspjeh ne samo da uopšte ne potiče na triježnjenje nego ponovno pokreće pijanstvo. Žalosno lice kolonizovanog zamijenilo je bolno lice žrtava neonacizma i neofašizma na Istoku Evrope, u dvorištu najveće žrtve i glavnog pobjednika u ratu.

Posljednjih pedeset godina srce tame više nije Hitlerova epopeja, već reafirmacija nacizma i američka invazija na Balkan, Bliski istok i na Rusiju preko Ukrajine.

U jednom uglu te opšte zemaljske tame, najmračnija tačkica, je ostalo, muslimansko Sarajevo.

Fakti