Piše: Bećir Vuković
– Evo, krenuo sam za Beč.
– Pa, dobro. Ali, što mi pričaš da si krenuo za Beč, a ja te ne pitam ni kud si krenuo, niti da li se odnegdje vraćaš. Zar to nije samo tvoja star. No, hajde da se razminemo, jer, ako nastavimo, onda ćeš i ti mene pitati gdje sam krenuo, ili vraćam li se odnegdje.
(I, zaista, zašto se neko izjašnjava u vezi bilo čega, a niko ga ne pita ni za ovo, ni za ono.)
– To je moja ideja, nije ni ovoga, niti onoga. Niti odozgo isporučena.
– Znate šta, ljudiću, ako kažete da je vaša ideja, te da nije nečija drugo, a naročito nije odozgo, zar ne izazivate sumnju. Što ste se zamrsili. No, svejedno, i između nas je klupko nerazmrsivo. Uostalom, ideja koju plasiraš i nije bogzna šta, preteći će svijet i bez nje. Oprosti, pri putu sam, objasnićeš mi drugi put…
Zaista, nigdje se Frojdova priča ne može zalijepiti kao za ovdašnji mentalitet.
(Frojd je pisao kako se psihoanaliza ne prima na Irce. Frojdu poručujemo da ne prijanja ni na Crnogorce. Svi, odreda misle kako su, ni manje ni više nego – samosvojni.
Zaumnici, koji i bez Froja, vide do dno svake stvari….
nekad davno
pitao jednoga
koji sedeo pored puta
kuda ideš
čekaš li nekoga
odgovorio mi
nikud ne idem
i nikoga ne čekam
ništa nećeš razumeti
ako kažem
čekam se
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcij)
