(FOTO/VIDEO) Državni funkcioneri Crne Gore prvi put odali počast stradalima u Sloveniji; Mandić: Zemlja je prekrila lica i ubijenima i ubicama, a Božiji sud je veliki; Tražimo samo da niko više ne strada i da se iscijeli teška istorijska rana!

Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić položio je danas u Kamniškoj bistrici vijenac posvećen stradalima na Zidanom mostu. Tom prilikom, vijence su položili i Ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine g. Slaven Radunović, potpredsjednik Vlade Crne Gore g. Budimir Aleksić, kao i potpredsjednik PAM-a i poslanik g. Dejan Đurović i poslanik g. Velimir Đoković.

Ovo su prvi državni funkcioneri države Crne Gore koji položili vijence na spomenik komunističkog masakra koji je uslijedio nakon Drugog svjetskog rata.

Nakon parastosa koji su služili Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije, Episkop i administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske g. Kirilo i Episkop pakračko-slavonski g. Jovan, predsjednik Mandić se obratio prisutnima.

„Danas smo sabrani na mjestu gdje su slovenačke Alpe i ova prelijepa zemlja čuvale jednu od najtežih i najbolnijih tajni našeg naroda –  neizmjernu tragediju, ali i živo sjećanje na svirepi zločin koji se desio prije osamdeset godina, neposredno nakon završetka drugog svjetskog rata. Okupili smo se ne da oživljavamo bilo kakvu mržnju, što će neminovno nedobronamjerni i neznaveni ljudi reći, već da u molitvi i tihoj muci, u ime istine i pravde, odamo počast žrtvama, da sačuvamo njihova imena i ponovo ih upišemo u kolektivno pamćenje našeg naroda. Njihov identitet i zla sudbina više ne mogu da budu samo pojedinačna tužna priča porodica nevino ubijenih i roditeljska briga naše svete Srpske pravoslavne crkve, nego obaveza države Crne Gore, kako bi svaki njen stradalni građanin dobio pravo na grob i ispisano vlastito ime na tom grobu“ – rekao je Mandić.

On je dodao da je u proljeće 1945. godine, u vrijeme kada je rat bio završen, više od deset hiljada boraca Jugoslovenske vojske u otadžbini iz Crne Gore, Boke, Sandžaka, Hercegovine i Istočne Bosne, nastavilo je svoj put, zajedno sa tifusarima, ranjenicima i hiljadama članova porodica, u nadi da će se povezati sa zapadnim saveznicima i izbjeći staljinistički teror koji je tada pratio kraj bratoubilačkog rata i komunističku revoluciju, dodavši da svaka revolucija, koju njeni pokretači predstavljaju kao neohodan put u izgradnji boljeg i srećnijeg društva, počev od one prve u Francuskoj, preko sovjetske i mnogih drugih koje su se ređale u 20. vijeku u osnovi počivaju na teroru, zločinu i svirepom ubistvu političkih protivnika.

„O samom putu i stradanju ove vojske, sveštenstva i naroda na Zlom putu od Podgorice do Zidanog mosta, kako ga je nazvao naš narod, sigurno će bolje i preciznije govoriti naše vladike, sveštenici i istoričari. Podilazi me jeza iako je sunčan dan, osjećam se isto onako žalostan kao što sam bio nedavno u Donjoj Gradini, u topolama pored rijeke Save, tamošnjem najvećem stratištu ljudi u sistemu koncentracionog logora Jasenovac. Hladnoća ovih šuma koje se ni danas ne mogu ugrijati, čudni šumovi lišća koji svi čujemo, svjedoče o nekadašnjem prisustvu nečastivog na ovom prostoru. Samo je snaga te nečastive sile mogla prije osamdeset godina da prolije nevinu krv po ovoj zemlji, i izbriše spasonosnu riječ i oprost“ – istakao je predsjednik Skupštine.

Naglasio je da je ovo mjesto bola, mjesto ćutanja, postalo simbol mučeništva i grijeha, grijeha nad grehovima, grijeha bratoubistva, grijeha većeg od svakog drugog grijeha, istakavši da je to rana istorije ali još više rana savjesti i da je zemlja natopljena krvlju stradalnika, ali blagoslovena molitvama onih čija usta više ne govore, ali duše vape.

„Ubiti onoga koji je bespomoćan, koji se predao i očekuje milost bratske ljubavi, ubiti ga bez suđenja i prava na odbranu – ubijanje je  pravde, ljudskosti, dobrote i čojstva. Ta rana teško zarasta i boli vjekovima. Kažu da su se poslije stotina godina u jednoj priči srela ona dva biblijska brata tamo negdje na zemlji svoga Gospoda. Braća Kajin i Avelj – sami. Ko je koga ubio upita jedan. Mora da sam ja tebe reče Kajin, vidi ti se ožiljak na licu. Možda, odgovori Avelj, ali onaj tvoj ožiljak, koji se ne vidi, mnogo je dublji i bolniji. Krivica ubice i rana nevino ubijenog ostaju zajedno u pamćenju naroda i Boga“ – rekao je Mandić.

Apostrofirao je da zaboraviti bilo koji zločin znači počiniti novi zločin i da zaboraviti mučenike zla znači ponovo ih ubijati, dodajući da su u jednom vremenu zločini su skrivani i postali su zabranjeni za sjećanje.

„Sjenke hodaju za nama — tiho, nečujno, ali zapitano: ima li još živih koji nijesu zaboravili na svoje, na njihove patnje i stradalnički kraj? Ima li istine? Živi li ona još među ljudima?“ Ima ih, mi smo tu, prije nas su bili naši stariji, i to je odgovor na sva ta tiha, nečujna i neizbrisiva pitanja. Ima nas mnogo koji pamtimo i koji ne mrzimo, koji ne sudimo, koji ne odbacujemo. Volimo sve ono naše, svaku ranu, svaki bol, patnju, suzu nevinog, jer mi smo od jednog. Ovo mjesto i druga mjesta stradanja su mjesta gdje se ovaj časni krst uzdiže iznad borbe za vlast, iznad ideologija, partija, dioba i on nas poziva na molitvu za brata, za čovjeka, za pomirenje. Pamtimo da se ne zaboravi i zlo nikada više u istoriji našeg naroda ne ponovi“ – naglasio je predsjednik Skupštine.

Naglasio je da tu pored njih samo u jednoj od masovnih grobnica počiva oko 3.500 naših predaka, te da ova dolina i obližnja šuma kriju šest masovnih grobnica, kao i da su tu zajedno zatrpani sveštenici, vojnici, ranjenici, muškarci, žene, djeca i starci.

„Bili su to sinovi i kćeri Crne Gore, Boke, Hercegovine, Sandžaka i istočne Bosne – bili su to ljudi. Nema danas gotovo nijedne pravoslavne porodice u Crnoj Gori, a da mu po nekoj rođačkoj liniji neko od predaka ne počiva ovdje u šumama Slovenije. Kamniška Bistrica je jedna od više od 580 evidentiranih masovnih grobnica u Sloveniji, gdje je, prema podacima raznih komisija, istoričara i preživjelih učesnika pogubljeno više od 100.000 ljudi nakon završetka Drugog svetskog rata. Zločini počinjeni u tišini – ali ne i u zaboravu“ – podvukao je predsjednik Mandić.

Naveo je da su sjećanje i molitva koje su nam preostale jače od užasa, istakavši da je prvi parastos ovdje služen je 2006. godine, a da je 2015. podignuta i kapela, kao i da su te godine pročitana imena preko šest hiljada do tada identifikovanih žrtava, apostrofiravši da je to najbolji dokaz da istina, ma koliko potisnuta, uvijek nađe svoj put.

„Zahvaljujem ovom prilikom Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, Eparhiji budimljansko-nikšićkoj, Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj, našim slovenačkim domaćinima i svima koji su doprinijeli da ovo mjesto danas ne bude zaboravljena šuma, već sveti prostor pamćenja i pokajanja. Posebno želim da naglasim i istaknem ulogu našeg blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, pokojnih, Dušana Niklanovića i Čeda Vukmanovića koji su nas prvi okupili kako bi kao hrišćanska zajednica utvrdili istinu vezano za stradanje naših predaka.   Takođe, želim da se zahvalim Marjanu Šarecu, današnjem poslaniku Evropskog parlamenta i stalnom izvjestiocu za Crnu Goru, što je kao nekadašnji prvi čovjek opštine Kamnik pomogao svima nama da pronađemo tačna mjesta pogubljenja ljudi iz Crne Gore i sagradimo ovu malu pravoslavnu kapelu. Kao predsjednik Skupštine Crne Gore, obavezujem se da će sve nadležne državne ustanove podržati dalje istraživanje i obilježavanje ovih i brojnih drugih stratišta gdje su stradali građani sa prostora današnje Crne Gore, a čiji su se grobovi i imena skrivana punih osamdeset godina. Država Crna Gora će nastaviti jačanje saradnje sa Republikom Slovenijom u cilju obilježavanja grobnica naših građana na prostoru ove nama prijateljske države“ – posebno je naglasio predsjednik Skupštine.

Saopštio je da oni danas ne traže nikakav revanšizam i da nema više živih naredbodavaca, ni ubica, kao što nema ni onih koji su postradali prije osamdeset godina.

„Zemlja je prekrila lica i jednima i drugima, a Božiji sud je veliki. Tražimo samo da niko više ne strada – ni zbog imena, ni zbog porijekla, ni zbog vjere, ni zbog jezika kojim govori. Mi želimo samo ono što žele svi razumni ljudi. Iscijelimo ovu tešku istorijsku ranu Crne Gore, priznajmo svi zločin koji se desio. Lažni zaborav nije lijek. Lijek su – istina i pokajanje. Lijek je – praštanje. Griješiti je ljudski, praštati je božanski. Neka nas ovaj zvuk žubora Bistrice, koja žubori danas slično kao i prije osamdeset godina, podsjeti da život ide dalje, da će se i naša generacija preseliti kod naših predaka, ali da današnji dan kao i strahote koje su se desile na ovom prostoru ne mogu biti sakriveni i da naši potomci imaju pravo da znaju istinu. Svaka nevina žrtva je dostojna sjećanja i visokog ljudskog poštovanja. Istina ne smije nikome biti teret, već temelj bratskog i ljudskog pomirenja i izvjesne budućnosti naše zajednice i novih srećnijih generacija. Vječna slava i pokoj svim postradalima. Neka njihova žrtva bude sjeme našeg sjedinjenja u pravdi, istini, ljubavi i praštanju. Neka Bog podari Rajsko naselje našim velikim precima, a svima vama da vam današnji dan služi na čast i ponos“ – zaključio je predsjednik parlamenta.

Ranije danas, predsjednik Skupštine je zajedno sa ostalim zvaničnicima iz Crne Gore, kao i mnogobrojnim vjerujućim narodom učestvovao u Svetoj Arhijerejskoj Liturgiji u Hramu Svetih Ćirila i Metodija u Ljubljani.