Filipinci

Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva

Već duže vrijeme me, širom beskonačnog internet prostora, fasciniraju govori i misli Li Guangjaoa, čovjeka koji je od malog i siromašnog Singapura stvorio državu reda, znanja i discipline.

Prije par dana sam slušao njegov osvrt na stanje i situaciju na Filipinima.

Guangjao je, govoreći dakle o Filipinima osamdesetih godina, upozoravao da društvo ne uništava nedostatak slobode, već zloupotreba slobode. Posebno onda kada mediji, umjesto svjetionika istine, što moraju da budu, postanu jeftina kopija buvlje pijace intriga, senzacija i političkog blata.

Filipini su tada imali ogromnu slobodu štampe, ali su istovremeno imali i katastrofalno nizak kvalitet javnog prostora. Montenegro ih nepogrešivo i besprijekorno danas kopira.

Buka je progutala razum.
Površnost je pojela znanje.
Država je, korak po korak, tonula u korupciju, haos i duhovno siromaštvo. Čujem Filipini, a osjećam da je riječ o Crnoj Gori jer četrdeset godina kasnije mi stojimo pred bukvalno istim prljavim i masnim ogledalom.

Kod nas je lažna sloboda postala samo izgovor za raspad svakog kriterijuma.

Danas svako može reći sve, Budva je najbolji primjer tih „sloboda” govora u javnom prostoru, ali gotovo niko ne osjeća odgovornost za izgovorenu riječ koja je najčešće prepuna primitivizma, vulgarnosti i najnižih uvreda.

Medijski prostor naše države pretvoren je u jeftini cirkus u kojem najglasniji, poput kupljenodiplomaša u grupi Budva naš grad, dobijaju ulogu moralnih arbitara, a najpovršniji postaju tvorci javnog mnjenja.

Istina više nije važna; važno je samo da su saopštenja i vijesti dovoljno prljavi, dovoljno agresivni i dovoljno otrovni da proizvedu novi talas mržnje, straha ili podjela.

Crna Gora već decenijama, a Budva već dvije godine, žive u atmosferi kolektivne histerije u kojoj se narod drži u stalnom vanrednom stanju – nacionalnom, političkom, ideološkom pa čak i psihološkom.

Dok se građani svađaju oko prošlosti ili svakodnevno slušaju vulgarne uvrede, država im nestaje pred očima. Institucije su postale dekor bez autoriteta, obrazovanje fabrika prosječnosti, a javna scena pozornica za najgore oblike primitivizma. Svjedoci smo tome gotovo svakog dana.

Baš kao na Filipinima osamdesetih, u Crnoj Gori je stvorena užasna i opasna iluzija da su graja, histerija i galama isto što i demokratija.

Nijesu.

Demokratija bez kulture, bez znanja i bez odgovornosti vrlo lako postaje karikatura slobode.

U našoj zemlji mediji više ne informišu narod već ga truju. Mediji Crne Gore nikako ne podižu svijest, već spuštaju društvo na nivo najnižih strasti.

Najtragičnije u svemu jeste to što se Crna Gora počela navikavati na sopstveno propadanje.

Navikli smo na vulgarnost u javnom govoru.
Prihvatili smo neznanje kao poželjan model ponašanja.
Radujemo se agresiji kao zamjeni za argument.
Širimo ruke na medijske hajke kao redovnu dnevnu pojavu.

Društvo koje izgubi sposobnost da razlikuje ozbiljno novinarstvo od propagande, znanje od poluistine i slobodu od anarhije — naše jeste to izgubilo — nedvosmisleno prestaje biti društvo.

Današnja Crna Gora je na ivici da postane puka kopija onoga što su bili Filipini osamdesetih, iako možda to ne želimo da priznamo.

Ne mislim da je to tako zbog siromaštva niti zbog politike, već je razlog opasno urušavanje svijesti. Kada se jednom uruši svijest naroda, što se nama desilo, uz svesrdnu podršku „nezavisnih i slobodnih” medija, svaka kasnija propast postaje samo pitanje vremena i ostaje nam da odbrojavamo vrijeme do tog trenutka.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)