FAŠIZAM, DANAS

PIŠE: SIBIN

Fašizam će usled više nego ogromne, u opticaj puštene upotrebe postati riječ koja neće imati onu snagu koju sobom donosi, kao ime za jedno zlo.

Zlo se uvijek govori samo! Jer, samo ga je tako moguće misliti. Đorđo Agamben primjećuje da je – „logor politički prostor moderne.“

Živimo u trendovima raznih krajeva, dakle, od kraja istorije do kraja čovjeka (kraja knjige), i u diskurzivnom razrađivanju fašizma, koji se uočava čak u banalnosti svakodnevnice, što takvim jednim insistiranjem samo dodatno doprinosi da se na njega, naposletku, ogugla.

Takva je situacija, primjera radi, sa Demokratijom koja uvijek već dolazi, koja je moguća u sopstvenoj nezaštićenosti kao projekat radikalne reformacije političkog protegnutog na svim uveliko osvojenim nivoima.

Bodrijar tvrdi kako je – Holokaust u prvom redu televizovan događaj.

U prvi mah, može djelovati kako ova misao igra na provokaciju, praveći od sebe same nešto spektakularno, postavangardno, promišljajući fenomen Holokausta kao televizovan događaj. Međutim, nedavna greška na javnom servisu (još uvijek nedemontiranom RTCG) upravo nesvjesno (jer, Frojd omašku promišlja kao provalu nesvjesnog i sledi je u svim njenim začudnim pravcima, inače, teško dostupnim budući da prati čudnu logiku, još uvijek, prema tome, necenzurisane kanale, etc.) objašnjava kako je Holokaust, zaista, sve više televizovan događaj, ne ide bez propratne televizijske ikonografije, koja zlo predstavlja na kinematografski, što će reći spektakularan pa i zavodljiv način.

(Na sve se strane izvještava i prikazuje zlo, daje nam se pravo da vidimo i digitalno preko daljine svjedočimo zlo, ali, ono se još uvijek ne misli u ontološkoj dimenziji i otvorenosti koju prekriva propratna scena na koju se kalemi, a ona je teroristička ili u vidu kakve katastrofe; antisemitizam Njemaca se ne rasvjetljava u ključu njihovog nastojanja da identitet učvrste na nečem što je imaginarno, kakvo je u osnovi zlo kao realan izliv prožet neobjašnjivom mržnjom prema Jevrejima…)

Kad god tekst ima potrebu da se šire čuje i primi, autor olako potegne za krajnosnim fenomenima, bez posvećene, bušačke i antropološke misli koja je upravo dužna da ove fenomene zla i iskrivljene moći sačuva od momenta sveopšteg iscrpljivanja i velike potrošnje koji će ih samo izlizati i učiniti nedostojnim mišljenja.
Zar onda to ne bi bio, takođe, svojevrsni – fašizam?!