EVROPSKA ZIMA
Piše: Bećir Vuković
Na pragu je zima. Sudeći po prognozama – ali ne prognozama na Javnom servisu – to neće biti obična zima. Biće to zima mimo zima. Biće takav mraz, smrznuće se i deda mraz…
Kad isključi mozak, svaki predstavnik ljudske vrste uštedi dragocenu količinu energije. Neću se ljutiti ako me opominjete da piskarajući trošim svoje zalihe energije.
Koliko energije potroši – izgubljeni – predstavnik ljudske vrste ako traga za nečim nepovratno – izgubljenim. U desetak tomova jedva je stala priča o traganju izgubljenog za izgubljenim, i malo je jedna zima da se priča pročita. Ili se u zimskim dugim noćima, samo blebeće: je li ovo više od onoga, a nikad je li ovo ljepše od ovoga.
Pitanja na koje nema odgovora, sasvim isisaju energiju. Takva su pitanja o budućnosti i sudbini. Sudbina je daleko više u vlasti činjenica nego ubeđenja. Kad smo u tim sferama, imamo i mi svoj primer – predsjednika Mila Đukanovića…
Da ne bi uludo trošili energiju, predstavnici ljudske vrste pamte samo odlaske, a ne i dolaske na vlast. Tako je bilo i biće. Kad jednom nekoga svale sa grbače, nikad ga više neće podići. Isto je i sa izdajnicima, lopovima, i svom ništarijom prevarantskom…
Za naše čitaoce jedno polakše pitanje o kojem u dokonluku možete natenane porazmisliti: koliko enegrije uštedi predsjednik Crne Gore Milo Đukanović kad isključi mozak. Neko će reći da ništa ne uštedi…
Đukanović rijetko uključuje mozak, i samim tim morao bi biti pun energije ko ‘Trepčin akumulator’. Možda se Đukanović obezbijedio energijom za cijelu zimu. Ako zazimi na čelu države, ako ne bude uključivao mozak, isprtiće do proljeća, to jeste do izbora. Kad je teška zima zakasni i proljeće pa mnogi i ne izdižu. Po prilici, Đukanović dogodine neće izdizati…
Budući da ništa nije čitao, niti trideset godina išta misli, uštedeo je još koji kilovat. Samo da više ne daje kakve intervjuee, naročito ne one u kojima mozga o Srpskoj crkvi, o Otvorenom Baklanu, o Srpskom svetu, o novoj Vladi, i tako dalje, nipošto da ne pominje Srbiju i Rusiju, jer onda Đukanović potroši sve zalihe energije, i glavurda mu, takoreći, zvoni ko prazan bronzin…
Ne treba zaboraviti da Đukanović crče za svojim društvom koje je otaborilo u Spužu, a svaka žalost iscrpljuje i isisa i zadnji atom snage. Đukanović najviše pati za osnivačem privatnog univerziteta Veskom Vukotićem, koji je trenutačno šefom F – krila živinarnika u Spužu.
U Crnoj Gori svako ima nadimak, i svakome se tepa. Svakom Veselinu, veseo bio, tepaju Vesko. Da li i Vukotiću u Spužu tepaju Vesko. Ili Maraški Vesnice. Ili Vesnice Medenice. I kad tepate više trošite energije.
Šta je sa strahom. Da li strah troši energiju. Strah parališe mozak. Od straha se znojite. Strh vas je dodira noći. Kad bježite strahu dajete krila i moć. Najbolje je bježati glavom okrenutom unazad. Ukratko, tako se može opisati Milo Đukanović. Strah steže i poduzima od petnih žila. Strah izobličuje. Strah je primarna emocija, kao i sreća, tuga, ljutnja, i dalje, široko vam spuško polje…
Blago onima koji su zazimili u Spužu…
Dvehiljadugodišnje iskustvo kazuje da laiku Đukanovićevog kova, ni pod razno nije preporučljivo da raspravlja o crkvi božijoj. Šta će laiku da truća o crkvi. Crkva je sazidana u srcu a ne na kamenu…
Kao što je o crkvi trućao Milo, sada trućaju i Letonci.
(U jednom starom spisu stoji – smrtniku nije dato da brsti oko božje kuće.)
Kad vam je hladno u stanu, najbolje je da izađete na ulicu. I zapalite švercovanu cigaretu…
Na vrijeme pripamtite ovu prostu evropsku rečenicu. Djeluje da je prosta, ali krije nevjerovatan naboj, da ne kažem energiju.
Bilo je proljeća praških i arapskih, i teheranskih, ali tek predstoji evropska zima…
Ne brinite, proći će i ovo vrijeme. Karlos Fuentes naučava da svaka zvijezda ima svoje vrijeme. Na jednom nebu, jedno kraj drugog teku razna vremena. Ako ima više vremena, onda se drukčije i mjere. Vjerovali ili ne, obični predstavnik ljudske vrste, bio laik ili vjernik svejedno, vidi zvijezdu koja je zasjala i prije Hristosa…
Da se spustimo iz nebesa, i vratimo kući i dolazećoj zimi. Kako će biti zimus pod visokim mraznim zvezdama, niko ne zna. Krhko je znanje…