Etos bez identiteta – hladna je dobrota zaborava

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Povremeno sam susretao ljude koje bih mogao nazvati dobrim, ili, što nije malo: pristojnim ljudima. Ali njih je okolina učinila stidljivim i vrlo često nevoljnim da kažu ko su. Imali su etos, ali nisu imali identitet. I gledao sam kako se sva ta dobrota, pa i žrtva nose na vjetrometini života: oni su željeli da budu dobri baš zato što ne čuju pretke kako ih dozivaju iz jame.

I najčešće bi se njihova dobrota istopila u apstraktumu bezsvojosti: čim bi naišao prvi impuls odricanja od nas, prijatelja koji čujemo i lelek predaka i trupkanje kola oko crkve, oni bi nas ostavili u narodu koji bi nazvali „torom“. Njihova dobrota bez predaka nije vrijedila mnogo.
Etos bez identiteta – hladna je dobrota zaborava, igra u kojoj se „dobro“ da se ne bi sjećalo.
Upoznao sam i njihovu suprotnost: glasne zagovarače i izgovarače velikihh riječi koji su mojim svetinjama trgovali na uzavrelim tržnicama osjećanja. Iste one krike iz jama, iste posljednje poglede djece iz smetova, isto ono inje koje pada već hiljadama godina u istoriji ovog srpskog naroda i u pjesmi Nogovoj – oni ne čuju, jer ga prodaju na berzi.

Gledao sam te valjatore i švercere žrtve koji su od svake transakcije bili bogatiji, dok smo se majka i Marko i ja mrzli. Gledam ih i danas kako ne shvataju da je svetinja na trgu – blasfemija.

Identitet bez etosa – satanistički obred izrugivanja svetinji Žrtve koja od Golgote do Zidanja Skadra stoji u svemu veličanstvenom i vječitom.

Etos rađa identitet koji nastaje na etosu.

Srpski etos rađa na srpskoj žrtvi srpski identitet koji se krsno-vaskrsnom tajnom pretvara u trajni etos žrtve. Jednom riječju: u Kosovo.
Zato: nema nama jedinstva bez unutrašnjeg jedinstva etosa i identiteta.
Ni slobode bez tog jedinstva.

Ni himne bez Boga pravde i bez shvatanja da nema pravde gdje nema Boga i da tamo gdje nema pravde – protjeran je Bog.

Ni prava da sutra uzmemo u ruku zastavu.

A treba je uzeti.