ESKOBAROVA DJECA

Piše: Emilo Labudović

Američki telal i tumač interesa ove velesile na Balkanu, Eskobar, je opet navratio i, kao papagaj, ponovio jednu te istu mantru o ugroženosti proevropskog i pro – NATO puta Crne Gore. A „ugroženost“ je precizno adresirana na Andriju Mandića i njegove političke sledbenike. I, reklo bi se, već viđeno i ništa novo, ni od Amerike ni od Eskobara. Stara američka spoljnopolitička teorija a, na žalost, i praksa, po kojoj je dobro samo ono što je na tragu njenih interesa a sve drugo je „kancerogena opasnost po demokratiju, stabilnost, mir i istinu“ ne gubi ni na snazi, ni na aktuelnosti.

Sve što je Eskobar rekao jedino je što je i mogao da kaže i samo naivni su mogli očekivati da makar i zarez promijeni u svojoj izjavi. Jer, to je još Voren Kristofer definisao istorijskom devizom da Amerika od svojih satelita očekuje „ne da izvrše određene zadatke već da uvijek izvršavaju sve zadatke“! A Crna Gora, nezavisna, suverena, slobodna, samo je puki američki satelit koji se u tom odnosu pita taman koliko i svitac sa svojom pozadinom. I još jednom je na svom vratu osjetila snagu američke omče i istinu da je od američkih neprijatelja teže samo njenim prijateljima.

Ali, nije sve ni do Amerike ni do Eskobara. Ima toliko toga i do nas. Do spremnosti i sposobnosti dijela nas da se natrćimo više nego se to od nas zahtijeva. Do puzajućeg hoda na koji je spreman dio nas, hoda tako dalekog i nespojivog sa slavnom istorijom naroda „što se ne šće u lance vezati“. Taj položaj spuštene glave a izdignutog dupeta za rezultat ima navalu krvi u mozak a za posledicu manijakalnu opsesiju o opasnosi od onih na koje je ukazao i iznova ukazuje Eskobar. I zato danas imamo pojavu da je dio crnogorske populacije, poznate kao „Eskobarova djeca“, obolio od sindroma zvanog opsesivno – kompulzivni poremećaj.

Ovaj poremećaj nauka definiše kao „stanje mentalnog zdravlja, vrstu neuroze, koje uključuje uznemirujuće, nametnute, opsesivne misli i ponavljajuće, kompulzivne fizičke ili mentalne radnje“! A izvor i razlog ovog stanja, u koje sve više zapadaju „Eskobarova djeca“ su, redom: Srpstvo, Srbija i Srbi. Odmah do njih su, naravno, i Rusi jer, u mjeri u kojoj to Crna Gora nikada nije bila u istoriji, Eskobar je neizlečivo alergičan na njihov „kancerogeni uticaj“! A kad Eskobar makar i kašljucne, taj dio Crne Gore dobija magareći kašalj.

Nauka je objasnila da bik ne juriša na crvenu maramu zbog njene boje, jer bikovi su slijepi za boje (svako poređenje sa slepilom „Eskobarove djece“ je stvar čitaoca) već zbog inteziteta njenog spektra i zbog toga što iz mraka u kojem su danima držani (svako poređenje sa ovdašnjim mrakom u kojem smo držani tri decenije opet je stvar čitaoca) svaki matadorov potez a njih je iritacija dodoljna da bik nasrnu. I zato uopšte nije bitno šta predstavnici Srba, ovdašnji ili iz regiona, urade, svaki njihov potez, svaka akcija, izjava, posjeta, pa i samo njihovo postojanje, dovoljno su iritantni i razlog za sveopštu graju i juriš „Eskobarove djece“

Od parole „Dodik je Putinov kurir“, preko one „Vučić je okupator“ (da je, uz to, i peder skandiraju mu navijači domaćeg kluba kojeg, uprkos tome, zdušno finansijski pomaže), pa do najnovije da Andrija „no pasaran“, političke, nacionalističke, pa i ljudske, fikcije i opsjednutost Eskobarovih Crnogoraca, Bošnjaka, Hrvata, Albanaca Srpstvom i Srbima ide do ludila. Izlivi iracionalnog atavizma i nepatvorene, patološke mržnje prema svemu što je srpsko često idu do kliničkih razmjera. Dotle da je za očekivati da onaj Čirgić predloži izmjenu i dopunu „crnogorskog mu jezika“ izbacivanjem slova S i njegovu apsolutnu zamjenu onim S sa kvrčicom. A tim slovom Srbi se niti pišu niti bi se mogli pisati.

A pošto je opsesija bolest koja se liječi suočavanjem sa njenim izvornim porivom, znatan broj Eskobarovij na „liječenje“ idu – pravo u Beograd. Tamo se školuju, liječe, zapošljavaju, kupuju nekretnine (Vračar već zovu „ beogradsko Cetinje“, a juriša se i na „Beograd na vodi“) jer Srbija je prema Crnoj Gori vrata uvijek držala i drži širom otvorenim. Još od onda kad je kralj Nikola kralju Milanu otpravio 1600 crnogorskih porodica da ih ovaj spasi od gladi.

Eskobar je bio, rekao i otišao, ostavljajući svoju „djecu“ da iz sve snage dokazuju svoju odanost, kidišući kao poslednji strvinari na svoju jednorodnu i istovjernu braću. Jer, ko će ko na koga ako ne svoj na svoga. A slučaj zvani Adrija i njegova šira eksplikacija u formi učešća dijela Fronta u Vladi i dalje će biti motiv opsesivno – kompulzivne mentalne i fizičke reakcije Eskobarove djece. I sve dok je Milovog Andrije, Žileta, Kapice, Jefta, Oskara, pripomognutih Ibrahimovićem, Vuksanovićem, Zenkom i ostalima, Eskobar slobodno može da se rekreira Balkanom i da svoje žute kravate nudi kao aktuelni političko – modni trend.