ESKOBAROVA DJECA

Piše: Emilo Labudović

„Dabogda te sastavljali k’o manjinsku vladu“! Ova najnovija crnogorska kletva koja je već stekla puno pravo građanstva, za državljanstvo ne znam, mada bi i ono moglo, garant, samo je u ironičnu alegoriju pretočeni svenarodni ijed koji se iz dana u dan skuplja i narasta. Jer ova rašomonijada koju nam već dva mjeseca priređuje Dritan (pokazalo se i da nije tako bitan) podjednako jedi i one koji su „za“ i one koji za „manjince“ neće ni da čuju. Samo bi pošteni (hm, kod nas pa pošteno) plebiscit na ovu temu pokazao kojih je više, a baš protiv toga prebrojavanja su ovi koji su mali do neprepoznatljivosti ali se ače, da ne upotrijebim odgovarajući narodni izraz, da imaju većinsku podršku. Mada je u Crnoj Gori vazda bilo manje stolica nego, da oprostite, guzica, ovi što bi rado – rado bi da sjednu ali ako nekako može da im se ne zna i pod uslovom da im do pozadine nijesu tamo neki drugi, tako da sve podsjeća na naslov nekadašnje kultne zagrebačke predstave „Pazi tako da ostanem nevina“. I svi se kunu u nevinost i poštenje, čas ljudsko, čas programsko – političko, sve dok ne bane onaj Eskobar. A tada su svi male mace, od nadobudnog Mila, preko prčevite Draginje pa sve do prepoštenog i prepodobnog Jokovića. I svi do jednog – u red, na rukoljub, mada ima i onih kojima ne smeta ni da ga cmoknu poniže leđa. I dok se Dritan (sve manje bitan) šepuri poput kikeresca na bunjištu, a onaj blazirani Konatar telali kako stvar samo što nije, i Razi Murovoj bi već bilo jasno da će, ako je ikad i bude, „manjinsku“ izdiktirati Eskobar, čim uhvati malo vremena. A tom spisku neće smjeti da prigovore ni dokazani (malo sjutra) dps/sd/sdp/snp/ … itd… „nepimirljivi dindušmani. U međuvremenu, da im čekanje padne lakše, njima a ne nama koji se dobru više i ne nadamo, anonimni (!?!?!?) američki funkcioner kaznio je nesrećnog Sveta Marovića od koga je i Bog digao ruke (a Katnić pogotovo, osim ako se ne računaju one folirantske zamolnice tipa „mi ćemo kao tražiti a vi se kao pravite blesavi). Sveto je, eto, mada svim mastima namazan ali ni blizu koliko Mića i Acika recimo, ispao najveći problem za mir i poštenje na Balkanu. Da se čovjek zaplače od muke. Zato i ne treba da čudi što mu je „kaznu“ izrekao „neimenovani američki činovnik“ jer na tu očiglednu komendiju i bruku ni jedan zvanični Amerikanac od imena ne bi stavio potpis. Pa ni Eskobar.

A dok gore pomenuti Eskobar lagano miješa naša jaja, svjestan da je u najvećem broju riječ o mućkovima, i zapržava nam kajganu, tragovi jednog drugog, već odavno rahmetli, Eskobara, tragovi bijeli kao „snjegovi Kilimandžara“, još uvijek se njuše Crnom Gorom. Nadaleko čuveni narko – bos, Kolumbijac Pablo Eskobar, ostavio nam je u nasleđe brojnu „djecu“, naučenu i navučenu na bijeli prah od kojeg se „primućkava“. Loša djeca još gorih roditelja, osiona i nadobudna, podržani moćnim tatama i majkama a zaštićena onim tajnovidcem iz Barjamovice koji ono što nam se svima dešava pred nosom ne vidi ni u „najudaljenijoj sumnji“, truju (našu djecu) i zarađuju, samo za sebe i bosove. A ako se nekome, uglavnom sa strane, i omakne pa upre prstom u njih, eto ih očas u Beču, Marbelji, Parizu, Južnoj Africi… daleko od ruku zakona i zaduženog za „sektor bezbjednosti“, što će, opet, reći – Dritana.
I tako, od Eskobara do Eskobara, banana – država, poznata kao najveći uvoznik banana po glavi stanovnika, tavori u Balkanskom budžaku. A njeni građani, opijeni što kokainom što zanosnom laži kako samo što nijesmo u Evropi, kao da nas tamo čekaju med i mlijeko a ne iste nevolje sa kojima ovdje kuburimo (vekna hljeba u Milanu, Beču i Berlinu = 8 evra), još uvijek se zabavljaju kladeći se, što na Real, a što na Dritana. Ali, ako je Real moguće i siguran fiks, ovo sa Dritanom već „miriše“ na lažnu dojavu na koju se svi „nalijepe“ i padnu, a samo priređivač igre, Eskobar (živi) zgrće dobitak.

„Manjinska vlada“ sa većinskom DPS podrškom (liše Sveta, ali sa Draginjom i Jokovićem pride) samo što nije i biće najdalje do petka“, obećava onaj Konatar svakog ponedeljka, a publika, kao u cirkusu, kad vidi majmune, urla od oduševljenja, na jednoj, i bijesa, na drugoj tribini. Naivni i oni što traže Vladu, kakvu god, i oni što traže izbore, jer uvijek se nađu neki Darko ili Dritan da „poprave“ rezultat, istrajavaju u nadi da će se time nešto promijeniti. Međutim, istina koja nam svima izmiče glasi: nema promjena dok se mi ne promijenimo. Ali, kad i kako, kad smo, velikim brojem, djeca Eskobarova, kako onog pokojnog tako i ovog dejstvujućeg, i da smo u vrtešci od čijeg se djelovanja vrti u glavi i jača nagon na povraćanje. Jedina nada su nam neka buduća djeca, naša a ne Eskobarova (i jednog i drugog), tri koplja bolja od nas roditelja. A do tada… „dabogda nas sastavljali k’o manjinsku vladu“! Amin!