Piše: Filip Rodić
U vrijeme epidemije virusa korona država je uvela policijski čas. Sada opet živimo u nekoj vrsti policijskog časa, ponovo zahvaljujući epidemiji, samo druge vrste.
Dana 15. marta 2020. proglašeno je vanredno stanje na teritoriji cijele države. Zatvorene su škole i univerziteti, zabranjena masovna okupljanja, a tri dana kasnije uveden je policijski čas, prvi put na teritoriji Srbije posle Drugog svjetskog rata. Vanredno stanje i policijski čas ukinuti su 6. maja, ali je, usljed drastičnog pogoršanja situacije, predsjednik Aleksandar Vučić 7. jula najavio ponovno pooštravanje mjera, uključujući i policijski čas tokom vikenda, sa određenim vremenom za šetnju penzionera, majki s malom đecom i kućnih ljubimaca. Ova najava izazvala je revolt dijela naroda koji je doživio klimaks tokom nekoliko dana nasilnih demonstracija ispred Skupštine Srbije, u okviru kojih je čak pokušan upad u ovu instituciju (demonstranti su probili vrata i stigli do hola zgrade, đe ih je policija zaustavila).
Nisam bio baš pristalica ovih drastičnih mjera i vjerovao sam da se situacija sa epidemijom zloupotrebljava (da li s namjerom, ili iz neznanja). Ne samo kod nas nego širom svijeta. Ove sumnje su se u godinama koje su uslijedile u velikoj mjeri pokazale kao sasvim opravdane. Kao čovjek koji vjeruje u državu i red, iako su oni vrlo nesavršeni, ove odluke sam prihvatio bez gunđanja i povinovao im se, iako se nijesam slagao.
Pet godina kasnije, u julu 2025, ponovo se osjećam kao u vanrednom stanju i za vrijeme policijskog časa. Ponovo svako kretanje mora da se planira unaprijed da bi se uskladilo s policijskim časom koji, sada, određuju i nameću suštinski isti oni koji su prije pet godina upadali u Skupštinu protiveći se uvođenju policijskog časa. Ponovo nema normalnog života. Ponovo, na primjer, ne možete na miru da proslavite rođendan u nekom gradskom kafiću, jer morate da računate na to da treba da završite prije početka blokada i da stignete kući prije policijskog časa, odnosno izlaska blokadera na ulice. Svako kretanje mora da bude pametno i pažljivo promišljeno da ne bi bilo problema.
Prva razlika između ova dva slučaja je u pitanju ko uvodi vanredno stanje (i policijski čas). U prvom slučaju, to je bila država, to jest legalno i legitimno izabrana vlast na legalan i legitiman Ustavom propisan način, a u drugom slučaju je to rulja koja nema nikakav legalitet, a teško da se može govoriti i o bilo kakvom legitimitetu.
Čuveni nemački politički i pravni mislilac Karl Šmit u djelu „Politička teologija“ iz 1922. formuliše poznatu definiciju prema kojoj je „suveren onaj ko odlučuje o vanrednom stanju“. Šmit je smatrao da se pravi oblik suvereniteta ne vidi u normalnom stanju, kada sistem funkcioniše po uobičajenim pravilima, već u vanrednoj situaciji – kada država suspenduje zakon kako bi spasla samu sebe. U tom trenutku, otkriva se ko stvarno vlada:
„U vanrednom stanju pravo se suspenduje u cilju očuvanja samog pravnog poretka.“ Šmit je svojom teorijom o vanrednom stanju ukazivao na nužnu vezu između moći i prava. Za njega, pravo nije autonomni sistem već proizvod odluke suverena. U trenutku krize, pravi suveren nije onaj ko poštuje norme već onaj ko ih može suspendovati – da bi država preživjela.
Aktuelne blokade nesumnjivo predstavljaju pokušaj da se nasilnim i nelegalnim sredstvima suverenost preotme od legalnih državnih struktura i prebaci na neke opskurne elemente koji se sasvim proračunato, ali i potpuno neopravdano, nazivaju nekakvim eufemističkim imenima poput „studenti“ ili „građani“, iza kojih neupitno postoji neki „Svengali“ (lik iz istoimenog romana Žorža de Morijea koji je postao sinonim za zlog manipulatora iz senke).
Da se radi upravo o ovome potvrđuje i bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, koji u intervjuu za „Danas“ kaže da se „Srbija suočava sa vrlo specifičnom situacijom u kojoj je vlast već srušila ustavni poredak, a građani su već uveli vanredno stanje“ i dodaje da „to da li će i kada Vučić uvesti formalno vanredno stanje više nije ni relevantno“. Da li je, ili nije vlast „srušila ustavni poredak“ – diskutabilno je pitanje. Posebno kada o tome govori neko ko je Srbijom vladao kao što je to činio Tadić. Ali ovo drugo o čemu govori je vrlo ozbiljna i važna stvar koju je uočio čak i Tadić, iako o tome govori na pogrešan način (ne samo zato što Vučić, odnosno predsjednik Republike nije taj koji uvodi vanredno stanje). Naime, o tome da „građani“ uvode vanredno stanje moglo bi se govoriti samo pod uslovom da je to urađeno na Ustavom propisan način – preko Narodne skupštine, odnosno u slučaju da Skupština ne može da se sastane, zajedničkom odlukom predsjednika Republike, predsjednika Skupštine i predsjednika Vlade – jer na njih su građani (bez navodnika) prenijeli svoj suverenitet i učinili ih suverenima. U slučaju da neka grupa građana na sebe silom preuzima prerogative koji joj ne pripadaju, kao što je uvođenje vanrednog stanja, nedvosmisleno se radi o državnom udaru i o onome na šta vlast sve vrijeme upozorava, a „građani“ (ovaj put s navodnicima) negiraju – o krivičnim djelima protiv ustavnog poretka.
Druga, ali ne manje važna razlika je u tome što su u prvom slučaju vanredno stanje i policijski čas uvodili da bi se spriječilo širenje bolesti, a u drugom, „građanskom“ se ovo čini da bi se bolest raširila. I to ne baš sasvim metaforički rečeno bolest. S obzirom na to da se nalazimo u situaciji svojevrsne epidemije, možda bi vlast trebalo da razmisli i o ovoj opciji. Naravno, u skladu sa Ustavom i zakonima.
(Novosti)
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
