Električara sve manje, potražnje na tržištu sve više: Ranko Marković za BORBU poručuje da država treba da obezbijedi stipendije zanatlijama

Era digitalizacije i nezaustavljivog razvijanja novih tehnologija donijela je izumiranja brojnih zanata. No, kako sada stvari stoje, to ćemo drastično osjetiti tek u budućnosti.

Jedan od zanata koji, iako prijeko potreban, izumire jer nema dovoljno kadrova, svakako jeste električarski.

Prema riječima našeg sagovornika, električara Ranka Markovića, koji duže od 40 godina radi u ovoj struci, ovaj zanat se, kao i mnogo štošta drugo, uči i prenosi „sa koljena na koljeno“.

„Zanat se uči, što bi ono rekli, sa koljena na koljeno od starijih i iskusnijih kolega. Ja sam slušao i učio od starih inženjera i majstora, koji su sada već uveliko u penziji, a koji su radili u nekada moćnoj industriji stare Jugoslavije. Oni su nama mlađima otkrivali tajne ovog zanata”, prisjetio se, odmah na početku našeg razgovora, Marković.

On napominje i da su nekada kriterijumi za ocjenjivanje i, uopšteno, učenje u sistemu starog školstva bili izuzetno jaki, te da se rijetko dešavalo da iz stručnih škola izađu nekompetetni električari.

„Najviše tih praktičnih patenata i izuma, na kojima počivaju brojni sistemi crnogorskih preduzeća, napravila je upravo ova naša generacija. Jer, pored toga što su ti ljudi bili dobro obučeni i što su razumjeli materiju, oni su osjećali ovaj naš zanat jer su bili, prije svega, praktičari”, podvlači on.

Crna Gora je u defiticitu sa zanatlijama

Marković je istakao i da Crna Gora, trenutno, nema tog i takvog kadra, već je u deficitu sa njim, a to osjećaju, kako kaže, brojna gradska i državna preduzeća, pa čak i ono u kojem on radi – „Sportski objekti doo“.

Glavni problem, koji je doveo do toga, on vidi u tome što naša država, prvenstveno, nije imala dovoljno sluha i smisla da unaprijedi obrazovni sistem, ali i tome što se sistem vrijednosti, za ovih 30 godina vladavine jednog autokratskog režima, potpuno poremetio.

„Svuda u svijetu je velika, da tako kažem, glad za stručnim i kompetentnim ljudima – inženjerima, majstorima, zanatlijama. Jedino se kod umjesto struke gleda ta partijska pripadnost. I, da se razumijemo, to nije prošlo(st), nego je i sada tako”, razočarano ocjenjuje on.

Marković je, u mladosti, duže vrijeme proveo u Švajcarskoj, radeći kao električar u kantonu Lucern.

Iz tog perioda mu je, ističe on, posebno ostalo u sjećanju kako su se školovali majstori.

„Oni imaju taj stari sistem školovanja. Iako kapitalistički, sličan je bio kao što je bio kod nas u staroj Jugoslaviji. Dakle, tamo jedan mladi čovjek, nakon osnovne škole, ukoliko se odluči da uči za električara, prvo ide jedan dan na časove u školi, a četiri dana na praksu da primijeni na djelu to što je tog jednog dana izučavao”, ispričao je Marković.

Ta praksa se, pojašnjava on, obavljala u firmama koje, pošto školovanje u Švajcarskoj nije besplatno, svojim pitomcima isplaćivale džeparac, a školama obaveznu školarinu.

„I, poslije tri godine, ta djeca postaju kompletni majsotir i vrhunski električari. Na pitanje kako se isplati, odgovor je jednostavan. Naime, nakon što to jedno dijete završi školu, ostaje da radi u toj firmi, jer ima zagarantovano radno mjesto, a taj poslodavac dobija stručnog i kompetenog kadra. Takva društva se razvijaju, a to kod nas, nažalost, nije slučaj”, pojasnio je on.

Na taj način se, rekao je Marković, djeca uče i struci, i disciplini, i poštovanju radnog vremena, ali i tome da cijene hljeb koji se, od zanata, zarađuje sa svojih deset prstiju.

„Tako se stvara radnik vojnik, kojeg to drži cijeli život. To je sve jedan krug, koji prvo počinje od porodice, a kasnije škole i, potom, prakse. Jer ti ljudi prvo moraju da se privole tom zanatu. Mada, s obzirom da je ovdje kriza svega u društvu, da je ovdje jedno rasulo vladalo i vlada više decenija – gdje se radnik, zanatlija i poljoprivrednik smatraju građanima drugog reda, a bolje je sve ono što je na, kako bi danas rekli, kombinaciju – dobro nam je da je i ovako”, konstatuje Marković.

Milo – Momir – prekretnica koja je, umjesto sposobnih, na površinu izbacila podobne

On se sjeća i da su mnogi ljudi govorili, kada je 1998. godine došla ta prekretnica – kad se biralo da li Milo (Đukanović) ili Momir (Bulatović) – da dolazi vrijeme gdje se neće cijeniti sposobni, onaj koji zna i umije, već podobni i poslušni.

„To je uništilo sve kadrove u ovoj državi, počev od rukovodećih, pa sve do majstora i električara. Ako ćeš da napreduješ, da budeš neko i stekneš nešto, samo treba da budeš klimoglavac”, kategoričan je ovaj električar sa dugogodišnjim iskustvom.

Električarski zanat je, jasan je Marković, koliko god ljudi nisu svjesni – vrlo bitno zanimanje.

„Jer, kao što znamo, koliko god ide ova era digitalizacije, sve ipak i dalje radi na struju, a teško je i da će se neki drugi vid energije, koji bi pokretao tu tehnologiju, ikad izmisliti. Na struju, naglašavam, radi sva ova tehnologija, svi ti uređaji koje mi danas koristimo, a majstora i dobrih kadrova ponestaje iz dana u dan. Mi staramo, idemo u penziju, novi ljudi se ne obučavaju, a oni koji i završe školu tog usmjerenja jednostavno se prekvalifikuju i bave se drugim zanimanjima, zato što im se ne isplati da za nikakvu platu rade u državnim firmama gdje je rasulo totalno, ili kod privatnika da im kožu dere svaki dan ne pšoštujući nikakva radnička prava”, mišljenja je Marković.

On apeluje da je prijeko potrebno, u narednom period, što prije reformisati obrazovni sistem.

„Naravno, treba početi i od sistema vrijednosti. Da generacije koje dolaze ponovo nauče da cijene zanat i hljeb koji zarađuju tim zanatom. Zatim treba reformisati obrazovanje. Ja sam to predlagao i mojem preduzeću još prije 10, 15 godina. Dakle, da dođu dva, tri mlada čovjeka, da nauče zanat i da, kasnije, preuzmu Sportske objekte. Jer gdje će ta firma, koja mora postojati, kad mi stari kadrovi pođemo u penziju. Ko će tu da radi? Džaba sad i 100 inženjera da dovedu ako majstora i stručnih električara nema”, dodaje on.

Država treba obezbijediti stipendije zanatlijama

Marković smatra i da je država i, uopšteno, privreda, ako đaci odmah poslije škole ne uđe u sistem gdje bi praktično radili to za šta su se školovali, ostaje na velikom gubitku.

„Iz razloga što se oni, kasnije, preorijentišu. Pređu da rade u ugostiteljstvo, kao vozači, taksisti, ili prosto odu na Zapad, a ti takvog kadra gubiš. A poslijeh ih je teško ili nemogu vratiti, jer tu su formule, tu su mjerenja(…)”, kategoričan je Marković.

Novi vlastodršci, primjećuje on, tek sada počinju da se suočavaju sa ovim problemom.

Vide i oni da na pojedinim radnim mjestima, kaon a primjer ovom gdje ja radim, treba da dođu ljudi novi. Zato što mi stari(ji) radimo i više no što možemo, a kad mi pođemo u penziju, opet ponavljam, neće imat’ ko da nas naslijedi. Žale mi se kolege iz brojnih preduzeća. Raspiše se konkurs za električara i niko se ne prijavi, šta onda(?!)”, pita se on.

Kao jedno od mogućih rješenja Marković vidi i stipendije đacima koji bi se odlučivali da uče zanate.

„Jednostavno, da država uvede da stipendije daje. Odnosno, da te ljude uzme da su pitomci. Nešto slično kao vojska što radi, da je on štićenik, da ide u tu školu, da ima redovnu raksu i da, nakon što završi školovanje, ima zagarantovano radno mjesto u državnim firmama i preduzećima. A sve ovo da se sprovodi meritokratski. Znači, kakav uspjeh pokažeš, u toliko dobru i razvijenu firmu imaš zagarantovano radno mjesto”, zaključio je, u razgovoru za BORBU, električar, Ranko Marković.