“Ekspertska vlada nije rezultat izborne volje građana, već ucjene Građanskog pokreta URA, medija i uopšte javnosti koja je okupljena oko nje“

piše: Luka Radonjić

Postizborni proces nije nam donio demokratsku političku debatu. To je bio ambijent propagandnog konflikta u kojem su umjesto argumenata plasirane optužbe i uvrede – mahom na osnovu pretpostavki iz medijskih naslova, posebno na društvenim mrežama, a one su nicale i usljed nagomilanih međusobnih predrasuda i nedostatka komunikacije (na kojoj sam lično insistirao, ne samo poslednjih mjeseci već mnogo duže, jer je komunikacija između aktera najvažnija stvar u jednom procesu).

Do izražaja su uglavnom dolazili elementi poraženog autokratskog, montenegrinskog nacionalizma koji su žilavo prisutni i u strankama nove većine (URA), a koji su svoje mjesto pronašli u ucjenjivačkom kapacitetu istih; zatim jedna stihijska reakcija opozicionog karaktera koja se nije prilagodila činjenici da je postala dio nove većine a ništa manje bio je zapažen i jedan oblik pseudo-crkvenog fanatizma koji se usljed animoziteta prema dosadašnjoj opoziciji i nedostatka političkog samopouzdanja i snage – “češao” o Crkvu u napadima na DF, SNP i ostale.

Sve to – ne predstavlja cjelinu nove društvene većine, već najagresivniji dio njenih djelova. I sve to, nije bilo dostojno velike izborne pobjede koju smo ostvarili 30. avgusta.

1) Koncept tzv. ekspertske vlade nije rezultat izborne volje građana, već ucjene Građanskog pokreta URA, medija i uopšte javnosti koja je okupljena oko nje. I zato, mogu da razumijem njihovo oduševljenje i ovakvom vladom i onakvim Sporazumom, ali ne i onih ljudi koji se svih ovih godina nisu borili ni za šta od toga. Ne mislim da zbog toga treba da očajavaju kao neki drugi (na šta ću se osvrnuti u drugom dijelu teksta), ali demonstrirati oduševljenje nečim što je rezultat klasične političke ucjene, znači sukobiti se sa sopstvenim političkim i nacionalnim dostojanstvom i vrijednostima koje su zagovarali prije svega ovoga.

Ja nisam palio ni američku zastavu, ni NATO zastavu, niti činio bilo šta iz tog teatralnog, senzacionalističkog repertoara, dakle, pozicija izostanka kritičke reakcije na ovu situacije mi je komotnija (a uz to nikada nisam bio rusofil), pa ipak – iskazao sam kritički stav u odnosu na sve to. Oni koji jesu palili zastave i tome slično, nisu po pitanju ovoga progovorili ni jednu jedinu riječ kritike. A mogli su – i da prihvate i da istovremeno saopšte stav. Takvo ponašanje u kojem se potčinjavanje izražava oduševljenjem, mogu da razumijem samo ako im pretpostavim određene motive, a to za sada ne želim da učinim iz poštovanja prema činjenici da smo se godinama borili na istoj strani.

U ovu vladu ulaze ljudi koji nisu konkurisali na izborima. Po saopštavanju imena potencijalnih ministara, zazvonili su telefoni i notifikacije širom CG, jer su se ljudi međusobno pitali “Znaš li ovoga?”, “Ko je onaj?” itd. Kao da se nalaze u tuđoj zemlji. Logično, jer niko od ovih ljudi nije konkurisao na izborima, niti dobio podršku od naroda. I to se prosto i jednostavno zove negacija demokratije. Naravno, to što nisu dobili podršku na izborima, ne znači da je neće dobiti u postizbornom periodu ako budu dobro radili. No, ostaje kao neporeciva činjenica: da je većina njih do ministarskih mjesta došla preko truda, rada, novca, izgaranja – drugih ljudi i na osnovu političke borbe u kojoj većina ili nije učestvovala ili učestvuje tek od nedavno.

2) Crna Gora nema demokratiju u tradiciji. Prvi put je vlast na izborima smijenjena prije dva mjeseca. Pa je očajavanje sa izborom ovakve vlade pretjerano dramatizovanje. I kazao bih – neprikladno je. A ocjene da u njoj ima više DPS-a nego u vladama DPS-a je neozbiljno jer iz toga proizilazi da je bolje vratiti DPSove ministre, što je suvišno komentarisati. Nova vlada i nova skupštinska većina imaće priliku da pokrenu rešavanje onih tema zbog kojih smo primarno i željeli smjenu vlasti, a to je prije svega: suštinska promjena postojećeg ili usvajanje novog zakona o slobodi vjeroispovijesti, zatim tzv. čišćenje biračkog spiska što je preduslov za organizaciju prvih slobodnih i fer izbora u istoriji Crne Gore kao i demokratske reforme koje imaju za cilj borbu protiv korupcije i ostataka autokratije u sistemu -a nije ih malo.

Ukoliko to ne bude pokrenuto, vladi uskratiti povjerenje i gotovo. Predlog Krivokapića da ministar bude i lider stranke koja je tražila da lidera nema, pa marketinška predstava u kojoj ostali kažu nećemo a on prihvata što neće i time dokazuje da mu nije do funkcije – jeftina je i nedostojna njenih učesnika. Nije ni za komentar.

O DF-u

Što se tiče Demokratskog Fronta, ovaj savez se suočio sa jednom specifičnom situacijom. Postoji dio javnosti koji im je tražio ostavke, povlačenje, itd zbog izbornih poraza, a onda im je isti dio javnosti to tražio i nakon izborne pobjede. Mislim da je DF-u umjesto borbe sa ovima i takvima koji ih bezuslovno mrze, važnija velika unutrašnja konsolidacija i reforme kao sastavni dio nje. Pretvarati zvaničnu stranicu DF-a u personalni blog senzacionalističkog karaktera autora N. Medojevića, sa kojeg se svakodnevno po nekoliko puta napadaju svi i svako, kao da u DF-u i strankama koje je čine nema drugih pametnih ljudi, neozbiljno je i nedopustivo. Nije to pitanje samo onoga što se kazuje i saopštava, već i načina na koji se vodi dijalog sa javnošću. A u takvom nastupu dijaloga nema.

O strategiji da i ne govorimo. To ne umanjuje značaj koji je PzP minulih godina pružio borbi protiv režima, jer jeste. I u Skupštini i na ulici. Štaviše, ukoliko podrže ovu vladu, pokazaće u tom dijelu veću doslednost borbi protiv DPS-a od liste URE, čiji je predsjednik saopštio – da ako ne bude po njegovom, onda neka se traži nova većina, što je ništa drugo do otvaranje vrata DPS-u za povratak. Zato je potrebno, a tu mislim na sve činioce Koalicije, postupiti odgovorno i pametno – kad već neki drugi to nisu učinili.

Uostalom, politika je proces. A borba je neprestana.

Što se mene tiče, ja ostajem na svojoj strani: demokratskoj i srpskoj. Živjeli.