Eho izborne tišine: Tri karte za Rastoke

piše: Dražen Živković, urednik portala Borba
Sumirajući rezultate predsjedničkih izbora, ne mogu da se ne otmem utisku, da je još jedna “briljantna” pobjeda Mila Đukanovića, samo jedan mali prilog istoriji našeg naroda, koji, svojom voljom, voli da bude ponižen. I tek kad je siromašan, ojađen, pokraden i potlačen, tad je svoj na svome. I nije to ništa novo. Ovaj narod kroz istoriju, volio je da da služi gospodaru. Nekad stranom okupatoru, nekad vlastodršcima sa Cetinja. Decenijama Đukanoviću i njegovoj kliki. Danas mafiji i njenim repovima.
I nije ovdje samo problem opozicija, iako ni njih ne treba abolirati određene krivice. Ovdje je problem star, makar koliko je stara Crna Gora. I nije floskula ili jeftino opravdanje. Problem i jeste, najvećim dijelom, u narod. U biti je ovog naroda, koliko god se mi udarali u prsa junačka, da ima gospodara od koga strahuje i koji mu drži bič nad glavom. Gospodara koji ga krade na malo, ali i na veliko. Koji mu dušu uzima na slamčicu, a taj i takav narod koji se bori za vazduh, trči na birališta i opet ga glasa. Da ne zanemarimo krađe, pritiske, ucjene i ostale DPS marifetluke, kojih ima, iz izbornog u izborni ciklus, koliko god hoćete. Pa, Crna Gora je jedina zemlja na svijetu gdje na izborima nikada nije promijenjena vlast!
Narod voli mafiju
Ovdje imamo jedan drugi fenomen. Više od 100.000 građana (bojim se i svih 150.000), svojom voljom, glasa ovakvu, mafijašku vlast. Da paradoks bude veći, najsiromašniji sloj, na čelu sa penzionerima, glasa Đukanovića. Kud ćete veći dokaz za ovo, od lica građana (a svi zajedno da su istresli džepove one noći, ne bi imali ni dva evra), koji su one večeri, u nikad manjem broju, došli da vide gospodara i da mu se bace na koljena. I koji će narednih mjeseci živjeti od činjenice da su bili na metar od svog dželata. Gladni, ali “uspješni i napredni”.
Očigledno da se Crnogorci (najvećim dijelom), a bogami i ostali narodi (neko manje, ali svi više) u Crnoj Gori, osim jednog dijela Srba, žestoko pale na mafiju i mafijaše. Vole da, makar prođu ulicom, kojom je prošao kradljivac parfema ili poklopaca šahti. Da sjednu u lokal u kojem sjedi neki mafijaš i da naruče isto piće kao on. I da podignu obrvu kao i on. Takvi, na žalost svih nas koji mislimo svojom glavom, kroje naše sudbine. Kad, te i takve, fasciniraju sitni lopovi, piljari i sjecikese, logično je da se onda pale na Đukanovića. Jer on je sinonim za život bez motike. Što više Đukanoviću dodajete etiketu mafijaša, to je on u očima Crnogoraca veći bos. Kad je optuživan za najveće pljačke, to je njegov izborni rezultat bio briljantniji. Najbolji primjer je slučaj iz Kolašina, iz jednog malog mjesta gdje njegov sin Blažo treba da gradi mini hidroelektrane. Svi stanovnici sela su protiv te izgradnje, protestvovali su, bunili se, a u nedelju svi do jednog glasali Đukanovića.
Što narod više gaziš, on te obožava
Osim što je razradio sve moguće šeme za krađu izbora, Đukanović je, mora mu se priznati, odlično proučio psihologiju ovog naroda. Shvatio je, ono što mnogi nijesu. Što narod više gaziš, to ti je on pokorniji i odaniji. Kad mu posljednju koru hljeba uzme iz usta, on će tad najviše agitovati za njega. I nema on danas, kao nekad, mnogo potrebe da pritiska birače, jer oni sami sebe pritiskaju i ubjeđuju da je bolje glasati Đukanovića, nego što bi on i oni oko njega to radili. I koliko sjutra će ti i takvi ići i samog Đukanovića da ubijede, ako ima dilema, da je najbolje da glasa za samog sebe. I to nema veze sa opozicijom. To ima veze sa nama samima. Nije Srbija glasala 2000. godine za Koštunicu (opoziciju činili istrošeni likovi), nego protiv Miloševića.
Jer, da smo kroz istoriju zaista bili heroji i junaci, čast izuzecima, ne bi se mogle te osobine istrijebiti u dva pasa, dva koljena ili tri generacije. Jer da nije tako, ne bismo pod Turcima bili 500 godina. I ne bi nastala knjiga Marka Miljanova Primjeri čojstva i junaštva. Marko je samo zapisao, ono što bi i danas mogao neko od nas da pribilježi, da postoje ti rijetki, primjeri čojstva i junaštva, ali da smo, kako onda, tako i sada, kao narod, generalno loši ljudi.
Raskrsitili s familijom i ideologijom
I zato, nikad kao danas, čuvena replika iz filma Tri karte za Holivud ne dobija na težini. Branislav Lečić, u ulozi Gavrila, komandir i čovjek koji je raskrstio sa familijom i ideologijom (ovo poznato danas zvuči u Crnoj Gori) kaže: “Ovaj narod je na sve pljunuo i svega se odrekao. Nama ne treba takav narod. Napravićemo mi novi narod. Narod koji će da cijeni i poštuje vlast koja ga je stvorila”. Milo je poslušao policajca Gavrila i stvorio je narod po svojoj mjeri i nadograđuje ga iz izbornog ciklusa u izborni ciklus. A nama ostalima jedino preostaje da iz džepova izvrnemo i posljednji evro i kupimo tri karte. Ne za Holivud, već do Rastoka.