Piše: Želidrag Nikčević
Sjećate li se „Špijuna u Rovcima“? A vi mislili da Matija Bećković pretjeruje, to jest prećeruje!
Pa evo, iz nekakvog montenegrinskog digitalno-forenzičkog centra prije neki dan prijavili me tamo gdje treba za podrivačku djelatnost, na nekoliko plaćenih evropoidnih stranica.
Opšta opasnost! Prevodi, kažu, sa ruskog jezika, svakodnevno, i još se usuđuje da to po ovdašnjim društvenim mrežama objavljuje! Čas Gogolj, čas Dostojevski, Tolstoj ili Bulgakov, pa čak i Dugin (užas, užas!) – sve suprotno od dirigovane agende!
I kako sad, siromah, da se odbranim? Pa prevodio bih ja i sa engleskog, kad bih ga dovoljno dobro poznavao, i sa crnogorskog, kad bi mi svraka pamet popila, kao ovim još uvijek sponzorisanim digitalno-forenzičkim špijunima. I još se, kažu, fotografisao sa Emirom Kusturicom, Semjonom Pegovom i Dražom Mihajlovićem – eto dokle je došlo to velikosrpsko orgijanje.
Znate šta, braćo Crnogorci i sestre Crnogorke. Dok sam bio savezni poslanik, više puta sam se našao u nezgodnoj poziciji, kad me negdje po svijetu pripitaju o Đukanovićevoj višedecenijskoj vladavini. I šta ja, s Kličeva, da im u Briselu ili Berlinu kažem o klipanu iz Rastoka?
Promrmljao bih nešto o različitim političkim stavovima i o Crnoj Gori koja traži svoj put u opštoj geopolitičkoj pometnji, stavljajući im do znanja da je to naš problem, i da ćemo ga mi i bez njih već nekako riješiti. Samo mi, iz Crne Gore, s Kličeva i iz Rastoka.
A digitalno-forenzički špijuni, kao što vidite, nemaju takvih obzira. NJihov denuncijantski, to jest likvidatorski elan je po svemu sudeći neumoran. Znam, znam, reći ćete da su to obični plaćenici, a vremena su teška, treba preživjeti sa sve mršavijim honorarima i grantovima.
Pa ipak, ipak… sve mi se čini da će im, tako kratkovido poslušnim i pohlepnim, zadnjica doći glave.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
