Podgorički paroh i koordinator Pravnog savjeta Crnogorsko primorske-mitropolije Velibor Džomić kritikovao je vladin Predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti, navodeći da tim aktom izvršna vlast želi sulom na sramotu da otme hramove i manastire.
-Imamo situaciju u kojoj sekularna, svetovna država želi postane vlasnik svetinja kao sakralnih objekata i to silom na sramotu. I da to učini brutalno otimanjem, pa čak i bez propisanog postupka, kazao je Džomić.
Definitivno je, smatra on, da se Crna Gora ovakvim Predlogom zakona zaokružuje kao antisrpska država koja nikada nije bila takva kroz istoriju svoje državnosti.
Vlada Crne Gore je usvojila Predlog zakona o slobodi veroispovesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica i uputila ga u dalju proceduru. Kako komentarišete tu odluku?
-Vijest da je Vlada Crne Gore utvrdila Predlog zakona o slobodi vjeroispovesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica je iznenadila najveći broj subjekata u Crnoj Gori, iako je u Programu rada Vlade za 2019. godinu najavljeno da će se o ovom zakonskom aktu Vlada izjasniti u drugom kvartalu ove godine. Znači, postojala je javna najava za ovaj zakon u Planu rada Vlade Crne Gore za ovu godinu, ali, s obzirom da nije bilo nikakvih komunikacija u smislu opšte priče, o postojanju Radne grupe, javne rasprave o normativnom tekstu koji će biti ponuđen u dalju proceduru, ta vijest je mnoge ljude neprijatno iznenadila. S druge strane, mene sadržaj tog akta nije iznenadio, jer je to nastavak aktivnosti protiv Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Predlog zakona iz 2019. godine je u osnovi onaj famozni Nacrt zakona o slobodi vjeroispovesti iz 2015. godine. U pogledu sistematike je sve isto 2019. kao i 2015. godine. Poglavlja nijesu usaglašena sa nomotehničkim pravilima u Crnoj Gori. Ima nekoliko članova više i nekoliko korektnih odredaba, kao i nekoliko odredaba koje su izbačene iz onog Nacrta zakona iz 2015. Kad se malo bolje pogleda – vidi se da je to sve isto, ali su stavovi i članovi pretumbani bez ikakvog reda. Smatram da je Predlog zakona iz 2019. godine za tridesetak procenata čak gori od Nacrta zakona iz 2015. godine.
Da li će ovo biti presedan – da prvi put u modernoj državnosti jedna sekularna država pokazuje ambiciju da postane vlasnik, držalac i korisnik, sakralnih objekata?
-Zaista ste dobro primijetili i hvala na tome. To je bjesomučna anticrkvena propaganda po kojoj se Mitropolija i Eparhije SPC prikazuju kao okupatorske i uzurpatorske institucije. Na taj način se šalje poruka da sa njima treba razgovarati na način na koji se razgovara sa okupatorima i uzurpatorima. To je jedna jako loša i ružna poruka, koja je, na žalost, bila tolerisana, a i dalje je tolerisana od najvažnijih adresa ove države. I sada je posebno, kao i ranije, jasno da državna vlast u Crnoj Gori ima ambiciju da podržavi, zarobi i otme pravoslavne hramove, manastire i druge objekte tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica i to prvenstveno žele da primijene na našoj Crkvi. Imamo situaciju u kojoj sekularna, svetovna država želi postane vlasnik svetinja kao sakralnih objekata i to silom na sramotu. I da to učini brutalno otimanjem, pa čak i bez propisanog postupka. Godinama ukazujemo da u Crnoj Gori ne postoji javna politika Vlade u pogledu verskih sloboda. Ne postoji Strategija o načinu ostvarivanja i zaštiti slobode vjeroispovesti kao javni dokument. Ovo je, odgovorno tvrdim, prvi i jedini zakon iz oblasti ljudskih prava, pa čak i iz drugih oblasti društvenog života, u čijoj pripremi nijesu učestvovali predstavnici zainteresovanih strana, u ovom slučaju – predstavnici Crkve i vjerskih zajednica. Nije bilo omogućeno ni domaćim ni stranim ekspertima, kao ni predstavnicima nevladinog sektora da participiraju u Radnoj grupi. Riječ je o klasičnom primjeru diskriminacije.
Crna Gora ima svoje pravne akte koji uređuju zakonodavni postupak i pripremu pravnih akata. Igrom slučaja, ja taj Nomotehniku i Uvod u pravo predajem na fakultetu i znam kako se taj postupak odvija i kakva je bila situacija bila u svim dosadašnjim slučajevima. Ovde se zapravo vodi bitka protiv većine. Imao sam prilike da vidim da su pripadnici LGBT organizacija nedavno učestvovali u Radnoj grupi za izradu Predloga zakona o registrovanom partnerstvu istopolnih osoba. Znači, predstavnici Crkve i vjerskih zajednica koji predstavljaju apsolutnu većinu građana u Crnoj Gori nemaju ni ta prava koja se na sav glas traži za manjine.
Postavlja se pitanje zašto to radi jedna država?
-Odgovor je ispred nas u Predlogu zakona. To se čini kako bi se na volšeban način koji nije viđen na savremenim balkanskim i evropskim prostorima izvršila otimačina sakralnih objekata i sve crkvene imovine koja se, kako oni smatraju, vezuje za period do 1918. godine i navodne ”okupacije Crne Gore od Srbije”, kako to savremeni bogoborci i srbomrsci po Crnoj Gori javno govore. Definitivno je da se Crna Gora ovakvim Predlogom zakona zaokružuje kao antisrpska država koja nikada nije bila takva kroz istoriju svoje državnosti.
Zašto ste izjavili da je u jednom dijelu Predlog zakona iz 2019. godine još gori od Nacrta zakona iz 2015. godine?
-Navešću samo nekoliko detalja. U članu 52 Nacrta zakona iz 2015. je stajala formulacija da će se kao državna svojina upisati oni vjerski objekti i zemljište koje im pripada pod uslovom da su sagrađeni i pribavljeni do 1918. godine zajedničkim ulaganjem građana i da će se te činjenice utvrđivati u postupku. Ta formulacija je sada u članu 62 Predloga zakona iz 2019. godine izbačena. Formulacije „za koje se utvrdi“ – više nema! Dakle, oni već znaju i već su spremni da to rade bez ikakvog utvrđivanja, bez vođenja postupka, tj. da jednostavno naprave popis objekata i da linearno u Upravi za nekretnine menjaju titulare i da hramove prepisuju sa Crkve na državu!?! To je duh i smisao tog zakona. Bez ikakvog postupka! Postoji još jedan detalj. Jedan od temelja vladavine prava jeste poznatost, dostupnost i poštovanje zakonskih procedura. U članu 25 Nacrta zakona iz 2015. je stajala odredba da će se za sva pitanja koja nisu uređena ovim Zakonom primenjivati Zakon o upravnom postupku. Dakle, u tom i takvom postupku mora da učestvuje stranka, mora da joj se omogući da vidi sve dokaze i sve spise predmeta i mora da joj se omogući da se izjasni pre donošenja rešenja. Organ je dužan da utvrdi sve bitne činjenice i okolnosti pre donošenja rešenja i odlučivanja. U ta prava ulazi i pravo na žalbu kao redovno pravno sredstvo i pravo na vanredna pravna sredstva. Sada je i ta odredba izbačena. Dakle, nema nikakvog postupka!
Ili, recimo, zamislite odredbu po kojoj se crkve i vjerske zajednice izdržavaju, pored ostalog, od sopstvene imovine i od dobrovoljnih priloga građana. A onda nakon toga sledi odredba da državni organ ima pravo da vrši kontrolu zakonitosti sticanja imovine. Pošto se pravo najbolje objašnjava u primerima – to znači da sjutra država može da stavi poreskog inspektora pored ćivota Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog! U opštoj antiverskoj, anticrkvenoj propagandi, zapravo oni tu preuzimaju nebivale mehanizme ne samo kontrole nego i ponižavanja Crkve, uz poluge vlasti i vrše različite kontrole. Nije nikakav problem da se vrše kontrole, ali zna se način na koji se to radi. Zamislite zakonski izraz „kontrola zakonitosti sticanja imovine verskih zajednica“! Zamislite zemlju koja je prošla tranziciju, u kojoj se dogodilo sve šta se priča da se dogodilo i što se utvrdilo da se dogodilo, i u kojoj se nije pokralo samo crno ispod nokata danas ispada da su jedino Crkva i vjerske zajednice, i to ove tradicionalne, nezakonito sticale pravo svojine na hramovima, manastirima, parohijskim domovima, zemljištu koje je zaveštavano, prilagano tim svetinjama, a ne državi Crnoj Gori. Mogao bih satima i danima da vam pričam o tome. Poseban je problem pitanje pravne likvidacije tradicionalnih crkava i verskih zajednica, jer je predviđeno da im se prekida pravni subjektivitet i da se za svaku od njih ponovo donosi novo rješenje.
Da li uopšte kao takav ovaj Predlog zakona može da dobije podršku savremenih evropskih država i međunarodnih institucija?
-S obzirom da postoje smernice OEBS-a iz 2004.i 2014.godine o reviziji i izradi državnog zakonodavstva i pravnom položaju vjerskih zajednica i pitanja slobode vjeroispovesti, kao i međunarodni standardi u vezi čl. 9 Evropske konvencije o ljudskim pravima, mislim da, ako bude po pravdi i po tome što jesu tekovine savremene evropske civilizacije iz domena slobode vjere, da to ne može da dobije podršku. Ali, pravo da vam kažem, imajući u vidu sve ovo što se događa, ukoliko se to desi – to znači da međunarodno pravo u deijlu koji se tiče univerzalnog ljudskog prava na slobodu veroispovesti više ne postoji i da se mi vraćamo u pretpravno i pretpolitičko društvo.