Nekad se držalo do časti, a da bi se ona odbranila, idealnim su se činili dvoboji koji su bili dio ponašanja rane moderne Evrope. Oni imaju korijene u srednjem vijeku i viteškom kodu koji se potom preselio u 18. i 19. vijek, osobito među vojne oficire. U 17. i 18. vijeku glavna oružja su bili mačevi i rapiri, ali u 18. vijeku u dvobojima su glavnu ulogu u odbrani časti preuzeli pištolji. Dvoboji su bili popularni od 1500. do 1900, obično u zoru, u tajnosti i u prisutnosti sekundanata i, naravno, ljekara.
Temeljili su se na kodeksu časti, a krajnji cilj nije bio ubistvo protivnika već zadovoljština i povratak časti. Naravno, uvijek je postojao rizik da iz dvoboja jedan ili obojica neće izaći živi. Bilo je raznih pravila s krvavijim ishodima. Čim bi pala prva kap krvi, dvoboj bi završio bez obzira na to koliko malena bila rana, no bilo je i pravila da će dvoboj završiti tek kad je protivnik onemogućen da nastavi dvoboj, ili ako je smrtno ranjen. Pištoljski dueli čine se manje opasnim jer je svaki duelist imao pravo sa velike udaljenosti na jedan pucanj, pa su razumno mogli odlučiti da je pravda i čast zadovoljena čak i ako niko nije ranjen. Mogli su i namjerno promašiti. Ishod je zapravo zavisio o tome koliko je neko bio ljut, usijane glave i krvožedan.
U početku su dvoboji bili praksa viših slojeva, ponajviše plemića, ali ubrzo su ih prihvatile sve klase, čak i žene koje su u dvoboju koristile mačeve ili pištolje. Naravno, zakon je od srednjeg vijeka branio dvoboje, a 1215. Četvrti lateranski sabor zabranio ih je; od ranog 17. vijeka bili su ilegalni u svim zemljama koje su zakon prihvatile – ako je neki nesrećnik dobio fatalnu ranu ili metak, taj čin je bio okarakterisan kao ubistvo bez obzira na to da li je pokojnik bio izazvan ili je bio izazivač. No trebalo je da osvane 19. vijek, ponegdje i 20, da dvoboji umru. U dvobojima su bili mnogi – i političari poput Linkolna, Džekson je bio u najmanje sto dvoboja, a Aleksander Hamilton je skončao u dvoboju. Tu su i četiri britanska premijera, naučnici poput obećavajućeg matematičara Galoa koji je poginuo u dvoboju, a dva su se Francuza borila u balonima iznad Pariza nastojeći da probuše protivnikov balon. Dvoboj je izbjegao Mark Tven, ali ne i Puškin…
1. Miguel de Cervantes vs. Antonio de Sigura (decembar 1568)
Nema mnogo preciznih podataka o životu pisca kojem dugujemo prvi moderni roman, ali istoričari kažu kako je mladi Migel de Servantes bio pustolov koji je čeznuo za putovanjima, posebno po Italiji koja je tada bila glavni cilj svih Evropljana željnih znanja, školovanja i kulture. Servantes je 1569. otputovao u Italiju, ali moguće je da je bio manje motivisan ljubavlju prema putovanjima, a više je bježao pred zakonom. Prema vladinim evidencijama izdat je nalog za njegovo hapšenje jer je ranio Antonija de Siguru. U nalogu je određeno da se Servantesu „odsiječe desna ruka“ i da „deset godina bude u egzilu iz Madrida“. Bez obzira na to da li je njegovo progonstvo bilo samonametnuto ili je to naložio sud, Servantes se više od deset godina zaista nije vraćao u Španiju jer su dvoboji — iako su mačevi bili dio autfita — bili zabranjeni. Migel je s arhitektom Sigurom upao u divlju svađu i izazvali su jedan drugoga na dvoboj. Kad je straža stigla na mjesto događaja, pronašli su razoružanog i ranjenog Siguru. Ironično ili ne, nakon nekoliko godina skrivanja od kazne Servantes se vratio, borio za Španiju i kod Lepanta izgubio ruku zbog ozljede mačem.
2. Aleksandar Sergejevič Puškin vs. Georges d’Anthès
Na pištoljima je brz bio i Aleksandar Puškin, što ga je na kraju i došlo glave. Smrtonosan je dvoboj bio onaj s francuskim oficirom u ruskoj gardi Žoržom d’Antesom 27. januara 1837, ali je prije toga Puškin preživio sigurno 20 dvoboja, iako se misli da ih je bilo čak i više. Na dvoboj je sigurno izazvan sedam puta, od čega su četiri bila ostvarena. Prvi dvoboj imao je sa samo 17 godina kad je izazvao svog ujaka koji mu je na plesu oteo djevojku. Srećom, pomirili su se pa do dvoboja nije došlo. S pjesnikom Kondratijem Rilejevim imao je dvoboj 1823, a od ostalih su izazivači odustali zahvaljujući moći uvjeravanja Puškinovih prijatelja. No, D’Antes je bio pravi gad — agresivno je progonio prelijepu Puškinovu ženu Nataliju. Kad sva upozorenja ni prijetnje nisu zaustavile upornog Francuza, Puškin je morao da odbrani čast svoje žene. Da stvar bude gora, Žorž d’Antes je u januaru 1837. oženio Natalijinu sestru Ekaterinu — možda da zaustavi sve glasnija govorkanja da ljubuje s gospođom Puškin, možda da uguši Puškinov bijes. No kako, izgleda, d’Antes nije prestajao da se udvara i zavodi Nataliju, šogori su se našli s pištoljima u šumi Černaja Rečka nedaleko od Sankt Peterburga. Za razliku od evropskih pravila o udaljenosti od 25 do 30 koraka, ovdje su dvojica bijesnih duelista imali udaljenost od samo deset. Prvi je opalio Francuz i ranio Puškina u slezenu. Puškin je pao, ali je ipak uspio da opali pištoljem te je ranio šogora u desnu ruku. D’Antes je pobjegao, a Puškin je umro dva dana kasnije. Natalija je navodno flertovala i s carem Nikolajem, pa se pričalo da je krivica prebačena na manje važnog oficira, no Puškina je njena glupost dovodila do ludila. „Bila je lijepa i ništa više, samo lijepa“, rekli su kasnije, „bez duše, bez mozga, bez srca, bez talenta. Čista ljepota koja je sjekla poput mača. I sjekla je.“ Kasnije će car Francuzu koji je ubio slavnog pjesnika skinuti sve činove i prognati ga iz Rusije. S njim će poći i Ekaterina, imaće četvoro djece, a ovaj će do smrti pričati kako mu je taj izgon iz Rusije onemogućio da u Francuskoj ima briljantnu političku karijeru. Puškin je bio vrsni strijelac, ali nikada nije prvi pucao u dvobojima. Samo je jednom prolio protivnikovu krv — na svom posljednjem dvoboju. Umro je sa 37 godina.
3. Lav N. Tolstoj vs. Ivan Turgenjev
Nekako, između pisanja, Lav Tolstoj uspio je da nađe vremena da se sukobi s kolegom Ivanom Turgenjevom, autorom romana „Očevi i djeca“. Njih dvojica su imali odnos pun ljubavi i mržnje, a sve je počelo s dirljivim pismom koje je Turgenjev 1855. poslao grofu Tolstoju. Tolstoj je bio na frontu, već je objavio „Djetinjstvo“ i „Dječaštvo“, a Turgenjev mu je napisao kako je sada dosta (ratovanja) jer je dokazao da nije kukavica, ali da je njegov instrument olovka, a ne sablja. Tolstoja je to dirnulo jer je jako cijenio Turgenjeva i ubrzo se pojavio na pragu njegove kuće u Sankt Peterburgu. Zagrlili su se, a Tolstoj je kod Turgenjeva odsjeo mjesec dana. Ubrzo su shvatili da nemaju mnogo zajedničkog — Turgenjev je smatrao da je Tolstoj em divlje ljubomoran em krajnje tvrdoglav, a Tolstoju je Turgenjev bio dosadan i nije mogao da shvati da je ovaj vlastelin, koji će kasnije većinu života provesti van Rusije, strastveni zagovornik emancipacije kmetova koje je Tolstoj imao. Turgenjev je 1852. objavio „Lovčeve zapise“, kratke priče u kojima susreće sve vrste likova, većinom kmetove. To je bilo prvi put u istoriji ruske književnosti da su kmetovi opisani kao ljudi s osjećanjima i talentima, a priče su doprinijele stvarnoj emancipaciji kmetova i gotovo su sigurno pomogle Tolstoju koji je kasnije oslobodio svoje kmetove. Kad je Tolstoj otišao, obojica su, svaki u svoj dnevnik, zapisali kako ih je rastanak rastužio: Tolstoj je zavolio Turgenjeva, a iako su se cijelo vrijeme svađali, jako mu je bilo dosadno bez njega. Turgenjevu je jasno da nikada neće biti veliki prijatelji, ali još se uvijek mogu voljeti i biti srećni zbog uspjeha jednog i drugog.
U maju 1861. Tolstoj je došao kod Turgenjeva na posjed Spaskoje gdje je uvrijedio domaćina koji je imao vanbračnu kćer Paulet sa jednom od porodičnih sluškinja. Svađa je izmakla kontroli i zapjenjeni Tolstoj je izazvao Turgenjeva na dvoboj. Dvoboj je na sreću opozvan, pomirili se jesu, ali sedamnaest godina nisu kontaktirali. Turgenjev, i dalje zakleti neženja, 1883. je sa svoje smrtne postelje u Francuskoj pisao Tolstoju koji je u tom trenutku ogrezao u fanatičnu religioznost: „…Prijatelju, vrati se književnosti… Oh, kako bih bio srećan kad bih mogao pomisliti da moj zahtjev utiče na tebe!! …Ne mogu da hodam, ne mogu da jedem, ne mogu da spavam, ali šta onda! …Moj prijatelju, veliki pišče ruske zemlje – usliši moj zahtjev!“ Koliko je sve to uticalo na Tolstoja ne znamo, ali u književnosti je slavan dvoboj Tolstojevih junaka Pjera i Dolohova u „Ratu i miru“.
4. Mark Twain vs. Lord
Mark Tven se nikada nije borio u dvoboju, ali ima šaljivu priču o tome kako je jedan izbjegao. Kad je unaprijeđen u glavnog urednika u malim novinama „The Daily Enterprise“ u Virdžinija Sitiju, Tven je uvrijedio urednika suparničkog lista gospodina Lorda. Tven se prisjetio da je „poletio zbog neke sitnice ili onog drugog što sam rekao o njemu – sada se ne sjećam šta je to bilo. Pretpostavljam da sam ga nazvao lopovom, ili kradljivcem leševa, idiotom ili tako nešto.“ Gospodin Lord odgovorio mu je istom mjerom pa ga je Tven izazvao na dvoboj iako se, zapisao je, „nadao da neće prihvatiti.“ Ali gospodin Lord je prihvatio i Tven je odmah požalio zbog svoje odluke, pogotovo kad je njegov prijatelj Stiv Gils pokušao da ga nauči kako da puca i gledao kako pisac iz više pokušaja nije uspio da pogodi velika vrata štale. Na sreću po pisca, a nesreću po pticu, maleni vrabac je sletio na grm na mjestu dvoboja. Gils je uperio pištolj i metkom u glavu ubio vrapca. Lord je u blizini vježbao pucanje pa je, privučen zvukom, došao do Gilsa i pitao koja je bila udaljenost. Ovaj je rekao da nije daleko, svega 30-ak koraka. Lord je iznenađen pitao ko je pucao, a Gils je rekao kako je to bio Tven, i da su, rekao je, od pet pucnjeva četiri ovako precizna. Lord se za pola sata povukao iz dvoboja, a Mark je sačuvao glavu. Ali, izgubio je posao.
5. Marcel Proust vs. Jean Lorrain
Prije nego što je počeo da piše svoj serijal o izgubljenom i pronađenom vremenu, Prust je skoro poginuo u dvoboju s pjesnikom i piscem Žanom Lorenonom 1897. Loren je, naime, javno optužio Prusta da ljubuje s piscem Lisjenom Dodeom, sinom poznatog pisca Alfonsa. Istina, Prust je bio gej, ali nikada nije otvoreno ni javno progovarao o svojoj seksualnosti. Iako su Dode i on bili prijatelji, ne misli se da su ikada bili i ljubavnici. Prust je izazvao Lorena na duel. Loren koji je bio gej poziv je prihvatio i to vrlo mirno, iako je bio poznat kao astmatičar slabih živaca. Tri dana prije dvoboja bio je hladan kao špricer i potpuno smiren. Prustov prijatelj Rejnaldo Han zabilježio je u svom dnevniku da je poštovanje vršnjaka bilo neprocjenjivo za samopouzdanje Prusta, koji je zapisao kako se sjeća da je sjedeći u kućnom haljetku u mislima prije dvoboja već bio na poprištu i brinuo da dvoboj nije dogovoren prije podneva jer nije volio da ustaje rano. Dvoboj je dogovoren na tradicionalnom dvobojškom mjestu u Parizu, šumi Meudon, 5. februara 1897. Dogovoreno je da će pucati iz pištolja na udaljenosti od 25 koraka. Dan je bio hladan i kišovit. Dvojica imućnih kicoša stali su svaki na svoj položaj i izvukli pištolje. Prvi je pucao Prust i metak je pogodio tlo kraj Lorenove noge. Loren je nanišanio i opalio i njegov metak je debelo promašio. Svjedoci su se složili da je time vraćena Prustova čast. Prust i Loren nastavili su da se mrze, ali su o dvoboju izvijestile sve novine, pa su optužbe o homoseksualizmu zauvijek utihnule.
(Impulsportal)
