Drži se Jakove pržene piletine, pušti se jezika

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović ima onu rijetku, ali upornu političku osobinu da se javlja kad god osjeti da bi mogao biti viđen. Ne nužno saslušan, još manje shvaćen ali viđen, svakako. U javnosti se pojavljuje i kad treba i kad ne treba, a najčešće baš onda kad niko ništa nije ni pitao. Njegove izjave obično prođu kao lagan povjetarac, bez težine, bez traga i bez posljedica, ali eto, zabilježe se, čisto da se kaže da je predsjednik nešto rekao.

Najnovije javljanje dolazi u formi poruke da je pitanje srpskog jezika legitimno i da Vlada ne smije bježati od odgovornosti. Na prvi pogled, čovjek bi pomislio: evo državnika koji se zalaže za prava građana, za većinsku jezičku realnost i ustavna pitanja. Na drugi pogled, onaj realniji, jasno je da to nema veze ni sa pravima, ni sa brigom, ni sa principima. To je samo još jedan u nizu pokušaja da se, preko tuđe teme i tuđe borbe, udari po Milojku Spajiću.

Milatović ne govori o srpskom jeziku zato što ga zanima srpski jezik, niti zato što ga zanima većina građana Crne Gore koji tim jezikom govore. On govori zato što mu je Spajić trn u oku, a Pokret Evropa sad rana koja još nije zarasla. I to ne bilo kakva rana, nego ona ponižavajuća, kada te iz partije isprate kao da nikad nijesi ni postojao, iako su te do juče dočekivali s rođendanskom tortom i osmijehom za Instagram.

Otuda i ova izjava ne kao čin odgovornosti, već kao čin pizme. Klasične, lične, sitne političke pizme, zapakovane u fraze o legitimnosti i odgovornosti. Kad nemaš program, imaš poruku. Kad nemaš političku snagu, imaš mikrofon. Kad nemaš rješenja, imaš potrebu da se javiš.

Zato bi slučajni predsjednik Crne Gore, umjesto što se petlja u ozbiljna i kompleksna pitanja identiteta, jezika i ustava, možda trebalo da se zadrži na onome što mu je jedino pošlo za rukom – prženoj piletini i trivijalnim temama koje ne traže ni znanje, ni hrabrost, ni dosljednost. Stručna pitanja valja ostaviti stručnjacima, a ne političarima koji ih koriste kao municiju u ličnim obračunima.

Crna Gora nema problem sa srpskim jezikom koliko ima problem sa političarima koji svaku temu, pa i onu najosjetljiviju, koriste isključivo kao sredstvo da se osvete bivšem partijskom drugu. A to, ma koliko se upakovalo u državničke rečenice, ostaje ono što jeste sitna politika u krupnoj funkciji.