Piše: Milka Obradović
Dobro došli u „Zemlju čuda“ u kojoj su institucije privatizovane, ali bez tendera i bez javne rasprave. Odavno se zna da službeno predat dopis ne znači da ćete dobiti odgovor, on samo ulazi u poseban administrativni sport koji se zove „ignoriši dok se ne umori“.
U tom sistemu postoji i nevidljiva lista. Na njoj piše ko je „dostojan odgovora“, a ko je predviđen za „disciplinu ćutanja“. Ako se kojim slučajem pobunite zbog nepravde, odmah dobijate dijagnozu „ličnost od konflikta“, a to je u administrativnom prevodu: osoba kojoj se ne odgovara, već se malo „vaspita“ ignorisanjem, može nama biti. Jer, kako drugačije održati red?
Naravno, nadležni uvijek imaju i „povjerljive informacije“. To su one informacije koje niko nikada nije vidio, ali su dovoljne da se zaključi kako je neko već unaprijed kriv, ili bar nedovoljno važan da bi zaslužio odgovor.
Pisati dopise institucijama? Kažu da je to zatrpavanje mejlovima i papirima. A ministarstva su, u međuvremenu, postala svojevrsne pijace informacija: „rekla–kazala“, „čula–vidjela“, „ne odgovaraj, po kratkom postupku“. Efikasnost na zavidnom nivou, naročito kada je u pitanju ignorisanje.
Inspekcije, s druge strane, imaju poseban metod rada. Činjenice se ne provjeravaju, one se procjenjuju od oka. Ako ih izgovori neko „od riječi“, obično neko ko je na funkciji, onda su to nepobitne činjenice. Ako ih izgovori običan građanin, onda su to, lični utisci, treba ignorisati.
A društvene mreže su poseban spektakl. Čim se pojavi neka vijest, narod se okuplja brže nego na rasprodaji. Svi sve znaju: ko je ko, ko je gdje radio, ko je šta rekao i ko je „kriv po prirodi“. Presuda se izriče brže nego što se pročita naslov, a tekst se i ne čita, jer ko bi toliko vremena trošio, iz naslova se sve zna.
U međuvremenu, oni koji pokušavaju da rade profesionalno i po zakonu djeluju pomalo sumnjivo. Takvi se izdvajaju iz mase, a to nije preporučljivo. Najbolje je da se malo „odmore“ kod kuće, za opšte dobro kolektiva.
Država je, tako, postala veliko pozorište. Svaki dan nova predstava, po mogućnosti sa što više drame i što manje suštine. Intrige, svađe i proste teme imaju najveću gledanost. Ozbiljne stvari poput prosvjete, zdravstva ili institucija, to je već dosadna scena koju publika rijetko prati.
Zato se pravi majstori politike ne bave rješavanjem problema. Oni se bave skretanjem pažnje. Malo spektakla, malo nacionalizma, malo buke i tema je promijenjena.
A pitanja o vrijednostima, generacijama koje dolaze i nestanku stida? To su nebitna pitanja. Lakše je podijeliti poneki poklon, neku mrvicu, nešto „džabe“. Narod tada zaćuti, ne pita previše i predstava može mirno da se nastavi.
I tako, scena ostaje ista. Publika aplaudira, glumci igraju svoje uloge, a institucije – one su negdje iza kulisa, rezervisane samo za odabrane.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
