Piše Branko Stešević,, Direktor NVO Srpska demokratska inicijativa
Crna Gora je, po svom ustavnom uređenju, građanska i demokratska država. Kao takva, ona ne priznaje primat nijednoj nacionalnoj grupaciji, tradiciji, istorijskom sjećanju/traumi. Tvrdnje da je država dom samo za njene konstitutivne/većinske narode su odavno prepoznate kao varvarske i nehumane, a u realnosti su prouzrokovale mnogo patnje i stradanja.
Uprkos određenim pozitivnim trendovima, kao što je pad Demokratske partije socijalista i njenog režima, Crna Gora je i dalje daleko od ideala prave građanske države. Naprotiv, politika identiteta i dalje dominira u skoro svim sferama društva. Srpski narod u Crnoj Gori, u restriktivnim uslovima duboko nacionalističke države, pati. Međutim, kakvo je društvo nama potrebno, šta je krajnji cilj našeg djelovanja?
Šta je država?
Svako polemisanje o nekom problemu je beskorisno ako se ne suprotstavimo pretpostavkama vladajućeg razmišljanja. Iz ovog razloga, moramo prvo definisati šta je država uopšte. Da li je država Levijatan kome mi treba da se pokorimo i slijepo slušamo, ili je ljudski progres stvorio neka druga viđenja države?
U raspravu o društvu budućnosti ne možemo ući sa ubjeđenjima da je država Crna Gora isključivo država Crnogoraca, ili da je Srpska Sparta. Ovo je posebno važno kada pričamo o konceptu države koji se kod nas svrstava u metafizičke kategorije. I pored ovoga, njeni osnovni elementi su stvarni i dodirljivi, a među njima spadaju: vlast, teritorija, stanovništvo. U osnovne elemente države ne spadaju sjećanje na pretke, svete misije, navijanje za lokalni klub ili glasanje za određenu političku partiju. Kultura društva i slavna istorija mogu da budu legitimišući faktor vlasti i da inspirišu naše stanovništvo, naravno, ali oni kao takvi ne čine državu Crnu Goru.
Vlast je element koji najviše asocira na koncept države, ali šta tačno podrazumijevamo pod tim pojmom? Da ne ulazimo preduboko u tematiku, vlast možemo definisati kao sposobnost nametanja volje drugome. Vlast je nedjeljiva i suverena. Međutim, ovo ne znači da je partija koja pobijedi na izborima poslednja istanca suvereniteta i da može da nameće svoju potpunu volju drugima. Nosilac suverenosti u Crnoj Gori, prema njenom Ustavu, je građanin Crne Gore.
Građanin Crne Gore je vlast u svojoj državi, on/ona bira svoje predstavnike, i ako se ti predstavnici dokažu lošim, građanin ih kažnjava na kraju mandata kojeg im je dao. Ovo je suština građanskog i demokratskog društva. Čak i u režimu Demokratske partije socijalista, građanin je i dalje formalnopravno bio nosilac suvereniteta, iako je u suštini bio rob svojih strahova i uskih, kratkoročnih ciljeva. Kada je dio građana shvatilo da država nije DPS-ov režim, oni su ga srušili.
U našoj zemlji, posle pobjedonosnog 30. avgusta 2020. godine, pojavila se struja “suverenista”, koja “ne daje državu”. Imajući u vidu ustavno uređenje naše države, to bi značilo da se oni bore za prava svih građana, jer su svi građani nosioci suvereniteta, tj. državna vlast je izraz njihove volje. Ovi pojedinci su, samim htim, htjeli da spasu državu od same sebe. Međutim, mišljenja smo da je u pitanju politička grupacija koja dio građana želi da obespravi jer im se ne sviđaju njihova mišljenja. Prema tome, imperativ svakog dobronamjernog građanina naše zemlje je da se odbaci floskula da kod nas postoje pro-državni i anti-državni građani. Svaki građanin Crne Gore je dio njene vlasti, a sama država je zajednica njenih građana. Svako rangiranje građana po važnosti, na osnovu etničke pripadnosti ili vjerovanja, je direktni oblik diskriminacije. Crna Gora jednako pripada Srbima, Bošnjacima, Albancima i Hrvatima, koliko i Crnogorcima.
Jako građansko društvo, koje će propagirati ovaj mentalitet i držati državni sistem u potpunosti odgovornim za sva svoja činjenja i nečinjenja, je od suštinskog značaja za dobrobit našeg društva. Samim tim, srpski predstavnici građanskog društva moraju odlučnije da pokrenu borbu za integraciju našeg naroda u šire crnogorsko društvo.
Kakvo društvo nam je potrebno?
Država će, i pored političke teorije i prava, u suštini biti manifestacija stanovništva koje naseljava njenu teritoriju. Čak i u najbrutalnijim režimima, diktator države nije atomizovana jedinka koja se
nekako zatekla na poziciji da vlada, već je produkt svoje okoline. Gorka istina jeste da mnogi problemi koji su postojali tokom vladavine režima DPS-a nisu bili produkt nekog partijskog programa ili posebne ideologije te partije. LJudi koji su činili/čine DPS jesu ljudi koji dolaze iz šireg društva Crne Gore i sve njegove mane su prenijeli na svoje političko djelovanje.
Obrasci ponašanja koje je prethodni režim ispoljavao biće sasvim prisutni u svim narednim vlastima u Crnoj Gori, zato što su i ti ‘novi’ produkt naše sredine. Sav kulturni uticaj i društveni pritisak koji je proizveo DPS takvim kakvi su, djeluje na svakoga stanovnika Crne Gore. Naše društvo je fabrika loših političara i korupcije, nacionalizma i mržnje. Ovo ne pišemo iz ikakve intelektualne nadmenosti ili pokvarenosti, već iz naše posvećenosti istini i stvarnoj ambiciji da se nešto promijeni na bolje.
Društvo i dominantna kultura moraju da se promijene. Ovo je lako napisati, skoro nemoguće sprovesti u djelo, niti postoji volja za to. Zašto bi, na primjer, političari mijenjali društvene norme kada su ih one dovele na poziciju vlasti? Ići protiv društvenih normi je nezahvalan posao, prije svega, jer je svaka individua na našem kulturnom području proizvod istih. Zatim, nisu sve norme loše ako ih posmatramo same za sebe, problem nastaje kada ih posmatramo u kontekstu dominantnih društvenih paradigmi. U Crnoj Gori, čini se da dominantni mentalitet počiva na nekoj nezahvalnoj kombinaciji materijalizma, nacionalizma i etnofilitizma. Iako je u ovim okvirima moguće razviti pozitivne društvene norme, one će u kontekstu uvijek podržavati štetne načine razmišljanja.
Uzmimo primjer ljubavi prema svojoj državi. Ona je kao takva zdrava emocija, ali će kod nas uvijek biti stacionirana u izuzetnom toksičnom mentalnom okviru: “ja volim pravu Crnu Goru, za razliku od ovih drugih”. Ova ljubav prema državi nikada se neće proširiti izvan grupe istomišljenika, ona je od samog početka definisana kao isključiva, a standardi za isključenje su iracionalni, zasnovani na emocijama, krivim sjećanjima prošlosti, sujevjerju, itd. Ovdje je ljubav prilično grubo
definisana, a neki bi mogli reći da je u pitanju više mržnja prema drugima nego istinska ljubav prema svojoj zemlji.
Nacionalizam u Crnoj Gori je sveobuhvatan. Najgori njegov izraz, pored nasilja, jeste govor mržnje, a susrećanje sa njim je dio svakodnevnice. Govor mržnje jeste omogućavajući faktor težih oblika nasilja, a u Crnoj Gori se ne radi ni približno dovoljno da se ono redukuje. Međutim, i da postoje mjere protiv ove pojave, teško da bi se došlo do ikakvih rezultata. Sve manje od reprogramiranja naše sveukupne kulture neće dati posebne rezultate u redukciji govora mržnje.
Reprogramiranje kulture, tj. opšta promjena kulturnih normi, je sama po sebi nemoguća. Naša kultura nije nastala u vakuumu, već je proizvod naše prošlosti, sistema vrijednosti, pa i geografije. Ona je, nažalost, prirodna stanovništvu koje je posjeduje. Neka nova kultura, koja u sebi ne bi sadržala mržnju, za nas bi bila toliko strana koliko bi plemensko razmišljanje bilo strano u Los Anđelesu.
Uzmimo, na primjer, “humorističke” stereotipe za narode, koje često možemo čuti kroz viceve i šale: Crnogorci su lijeni, Bosanci nisu inteligentni, Romi imaju naglasak, itd. Reprodukcija ovih stereotipa kroz šale kod nas nije shvaćena problematičnom, i osoba koja ih koristi neće doživjeti bilo kakva vrstu društvene stigmatizacije, tj. ovakve šale su prihvatljive. Međutim, društva koja se brinu o inkluzivnosti svih svojih etničkih grupa, često smatraju da su ovakve šale nedopustive.
Razlog ovome jeste da negativni stereotipi koje propagiramo kroz šale ne samo da mogu da povrijede nečija osećanja, oni mogu da utiču na druge aspekte života. Na primjer, da li stvaranje negativnog stereotipa o Romima kroz šale može da dovede do toga da poslodavci biraju manje pripadnika ove narodnosti kada zapošljavaju? Sociologiji je ovaj koncept odavno jasan, i ljudi koji poznaju ovu temu bi odgovorili da je to upravo slučaj. Međutim, u našem društvu, mi ne želimo da posvetimo dovoljno pažnje štetnosti stereotipa, a saniranje štete koju su stereotipi izazvali je vanzemaljski koncept za naš mentalitet.
Ako uzmemo slučaj stereotipa, možemo shvatiti da problem Crne Gore nije preraspodjela mandata između političkih partija koje su svrgle DPS, koje inače imaju slične programe i način rada, već da je problem daleko dublji. Ako želimo dobro državi Crnoj Gori, mi moramo analizirati i promijeniti veliki dio naše kulture i načina razmišljanja. Ideja da će nekada doći neki političar koji će da preuzme kormilo i napraviti od nas Švajcarsku ili bilo koju drugu bogatu državu je arheičan i naivan. Društvo Crne Gore je samo odgovorno za svoju sudbinu, i ovakva razmišljanja moraju da se mijenjaju. Društvo i dominantna kultura su prvi i poslednji razlog naših nevolja i svako ko želi da promijeni nešto, moraće početi rad sa ovom pretpostavkom.
Ovaj stav, između ostalog, znači da u Crnoj Gori, niko neće napraviti ni jednu pozitivnu promjenu, bez potpunog priznavanja teškog položaja srpskog naroda i da je integracija Srba na očajnom nivou. Svaki napor da stvorimo bolje društvo će u samom početku propasti ako se ne uzmu u obzir ove činjenice.
Na primjer, poboljšanje kvaliteta života građana je uvijek aktuelna tema, i na ovom polju se skoro ništa nije uradilo, budući da je svako povećanje plata popraćeno brutalnom inflacijom. Ako želimo da stvarno uđemo u tematiku, moramo prepoznati činjenicu da je najveći broj Srba kod nas naseljen na sjeveru zemlje, koji je inače i najsiromašniji region Crne Gore. Iako ne postoje istraživanja o demografskim predispozicijama siromaštva u našoj zemlji, nesumnjimo je da je sistemska diskriminacija našeg naroda učinila to da Srbi primaju daleko manje prihoda od nekih drugih etničkih grupa. Ako stvarno želimo da se bavimo siromaštvom i povećanjem kvaliteta života, shvatićemo da je loš status Srba u Crnoj Gori veliki dio ove problematike. Mi, naravno, smatramo da svim ljudima koji su u nepovoljnom materijalnom stanju treba pomoći, ali kada postoji povezanost etničke pripadnosti sa siromaštvom i duga istorija sistemske diskriminacije, mi moramo naglasiti da će teško doći do pozitivnih promjena ako ne prepoznamo tu vezu. Poenta jeste da Srbi nisu neki “drugi”, i rješavanje problema naše zajednice jeste unapređenje društva Crne Gore.
Uspostavljanje zdravih društvenih normi, a stigmatizacija štetnih, je imperativ svakog javnog djelovanja u našem društvu. Razlike između naroda koji čine našu državu moraju biti prihvaćene i poštovane. Crnoj Gori je potrebno društvo gdje će rečenica “ja sam Srbin” imati jednaku težinu kao rečenica “ja imam plave oči”. U ovom društvu, biti Srbin ne nosi za sobom nikakve posledice i opasnost od diskriminacije šireg društva, nikakve predrasude ili političke pretpostavke. Sasvim suprotno, opšteprihvaćeno je da su Srbi nezamenljivi dio naše države, baš kao i svi ostali narodi. Moramo uspostaviti društvo gdje pojedinci neće formirati svoje mišljenje o nekome zbog njegove etničke pripadnosti.
U društvu koje je prihvatilo svoj multietnički karakter, svaka osoba može da uživa u posebnosti i kulturi svog naroda, a da ne gubi svoja prava ili ugled. U ovom društvu, Vlada Crne Gore će obelježavati Vidovdan, a da se niko ne buni zbog toga, jer se zna da je to veoma važan datum za trećinu njenog stanovništva. Trobojka, kao zastava pod kojom su Srbi odlučili da se okupljaju već vjekovima, neće biti tema kontroverzi, jer sama po sebi neće imati političke konotacije. Ona je samo simbol jednog od naroda Crne Gore. Prijateljski odnosi sa Srbijom, kao i sa drugim zemljama regiona, će se samtrati normalnim, a društvena paranoja će biti svedena na minimum.
Ovakva Crna Gora bi konačno prihvatila činjenicu da u njoj postoji narod koga ne treba tretirati neprijateljski, a njegovom potpunom integracijom bi osigurala mir, prosperitet i sreću svih građana. Srbin, koji bi u ovim uslovima iskazao negativno mišljenje o Crnoj Gori bi od same njegove zajednice, bio osuđen. Govor mržnje bi morao imati status svetogrđa, a tolerancija prema njemu bi bila nepostojeća. Šale o narodnim stereotipima bi bile smatrane izuzetno lošim ukusom i ne bi izazivale smijeh kod nikoga. Narodi Crne Gore bi živjeli u vjerovanju da su nezamjenjivi dio naše države, i to vjerovanje bi proširili na druge.
Ovo su uslovi za stvaranje društva društvo budućnosti. Ono u sebi ima potencijal da stvori blagostanje u našoj državi. Sve manje od potpunog uvažavanja svih naroda koje čine Crnu Goru, je osuđeno na reprodukciju
istih grešaka i nepravdi koje su do sada postojale. Naravno, mi nismo još uvijek dostigli nivo zrelosti i mudrosti da stvorimo ovakvo društvo, ali to ne znači da ne možemo da počnemo sa tim.
Srpska demokratska inicijativa, svojom borbom protiv diskriminacije Srba u Crnoj Gori, igra svoju, za sada malu, ulogu u ovoj borbi. Sam problem diskriminacije Srba i način na koji Srpska demokratska inicijativa želi da se bori protiv ove pojave već smo opisali u našem prethodnom radu. Cilj nam je potpuna integracija Srba u crnogorsko društvo, poštovanje svih njihovih prava i posebnosti, i pružanje jednakih mogućnosti za napredak. Nadamo se da, zajedno sa našim sugrađanima, kao i sa kolegama iz građanskog društva, možemo da doprinesemo boljitku naše države. Posle svega, mi nemamo drugi dom.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)
