DRUGI

Piše: SIBIN

Drugi je ime za beskrajnost koja se temelji na afirmacija Da, u tome bi se, najsažetije, moglo sagledati odakle Derida doziva etičnost koju predlaže Levinas. – Govoriti je već poziv na Ljubav!

Dekonstrukcija nije nužno nešto negativno, štaviše, ona dopunjava neotuđivo pravo na kritiku.

Ne smije se zaboraviti etimološko porijeklo subjekta, budući da je subjectus ono potčinjeno, pokoreno politici. Takva politika, okrenuta protiv drugosti Drugog, sve je osim politike prijateljstva, u koju je vjerovao Derida, ne sanjalački ili kao neko isuviše zapetljan u ono što Fuko naziva „mala pedagogija“, time uproštavajući deridijansku poziciju.
Ukoliko je filozofija počela od kraja mišljenja, kritika mišljenje održava u životu, ona nastoji pomjerati kraj prema granici njega samog; moglo bi se reći, na blanšoovski način, da je mišljenje tjeranje kraja ka njegovim krajnostima. U vezi s tim, dekonstrukcija je kritika dovedena do intenziviranosti i rizika, to je suprotnost dijalektičkom napretku kroz i putem obrta.

Daleko od tvrdoglavosti i isključivosti, deridijanska dekonstrukcija je čitalačko pretresanje teksta koji prijeti da se pretvori u dogmu, i tim više je uvijek htenje ka novom i drukčijem, glasu u borbi sa prvenstvom pisma.

Samo kroz novitet mi nasleđujemo tradiciju, jezik, kulturu, ne dopuštajući da ponavlje ukine razliku koje nema niti može biti bez izvjesnog, velikog duga, i on je, paradoksalno, veći što ga se više, uslovno rečeno odričemo.

Pitanje mišljenja danas nije stvar njegovog zalaska ili famoznog kraja – u tehnocentričnoj eri – nego upravo nasleđa, preuzimanja, smjelosti i hrabrosti da se prihvati beskrajni, neisplativi dug drugosti Drugog.