DRUG PREDSJEDNIK, CENTARFOR
Piše Emilo Labudović
Predsjednik države je, tradicijom i slovom zakona, njeno prvo lice. Predsjednik države je često, a izvan njenih granica uvijek – država. U njegovim su rukama rat i mir. I načelnik Generalštaba. On je neko ko bi, po redu stvari, trebalo da bude državni stub oslonac, tačka u koju se svode sve njene jednačine i njihove nepoznate. Iz svega ovoga proizilazi da je predsjednik, po slovu i mimo njega – narodni čovjek, tim prije što je jedini koji u fotelju uskače direktnom voljom naroda. Sve u svemu, što bi se reklo fudbalskim žargonom, predsjednik je neka vrsta centarfora državnoga tima.
Predsjednik je, dakle, čovjek naroda, bar njegove većine, a na Ustavu se zaklinje da će svojom voljom i ovlašćenjima jednako štititi i onu, da je za jedan manju, polovinu narodne volje. Prema tome, predsjednik treba (i mora) da bude uz narod, gdje god je i kad god je to moguće. Ipak, činjenica je da je predsjednik štićena ličnost i da se do njega i ne može baš tako lako, ali i narod (bar veća polovna) i predsjednik žude jedno za drugim i vole da su u kontaktu. Bar onoliko koliko „služba“ dozvoli. Ove situacije se naročito dešavaju tokom predsjedničkih kampanja, kad i kandidat za predsjednika i podržavajući ga narod vole da jedan drugome direktno opipaju puls.
Taman sam jutros na pijaci, kod Jelene i Mirka, omiljenih prodavaca voća i povrća, kupovao ljute paprike, kad… svojim očima nijesam vjerovao: drug predsjednik lično. Protrljah oči, pogledah, kad stvarno – on! Obična garderoba, bez odijela i kravate, ne kupuje i ne prodaje, šeta čovjek, okružen gomilom, takođe „kezual“ obučenih ljudi i žena, pozdravlja se i uljudno klima glavom na sve strane. Klimnu i meni. Za trenutak u meni prevlada elementarno domaće vaspitanje, pa klimnuh i ja. I istog časa se zapitah otkud drug predsjednik u ovo doba na pijaci, tim prije što nije predizborna predsjednička kampanja, a još više sumnjam da ga je žena poslala po ljute papričice. A onda ugledah i njega, tj Luku, i sve mi namah bi jasno: drug predsjednik je došao na mobu kandidatu za gradonačelnika Podgorice.
Poredak stvari upućuje na to da bi trebalo da bude obrnuto, da budući i trenutni gradonačelnici budu na „mobi“ predsjedniku. Ali, red stvari se ovdje odavno uneredio, pa se božije zore ne zna ko kosi, a ko vodu nosi. U prilog tome svjedoči i činjenica da se drug predsjednik spustio sa predsjedničke visine i zaboravio da je (sve)narodni čovjek, izabravši da pripomaže samo dijelu onih na čijim je grbačama dojahao u kabinet. Po toj logici, drug predsjednik bi trebalo da podjednako argatuje ne samo u Podgorici već sve od mora do Čakora, i obratno. I ne samo Luki, kome je čak i ime pozajmio, već svima drugima, ili u krajnjem slučaju, makar onima čiji mu glasovi i ovacije još odjekuju u ušima.
Što od vrućine, a što od iznenađenja, potražih klupu pored puta, da odmorim. I taman što sjedoh, opet kolona znanih i neznanih koji špartaju za Lukom i predsjednikom. I opet blagi klimoglavi u znak pozdrava, a za divno čudo ne i od onih koje znam i sa kojima sam koliko do nedavno dijelio parče političkog hljeba. Prođoše a da se i ne okrenuše. I bi mi drago što je tako, jer mi to samo potvrdi ko je kome okrenuo leđa. Doduše, s jedne strane, to predsjedniku i ne mogu da zamjerim, jer i onako nijesmo duvali u istu čorbu, ali, s druge, ako ćemo pravo, u ovoj situaciji trebalo je da bude predsjednik svih nas a ne samo Lukin.
U fudbalskim utakmicama rezultat često donose oni igrači kojima to nije obaveza niti se to od njih očekuje. Ali, ipak, sva očekivanja, strategija i taktika usmjerene su ka centarforu kao ključnom igraču ekipe. Možda poređenje i nije baš suvislo, ali se ipak pitam može li se utakmica dobiti ako centarfor očekuje loptu samo sa jedne strane, makar to bila i Lukina? Da se razumijemo, ne vapim za predsjednikovim doprinosom izbornom rezultatu „mojih“, ali je bio red, ustavni, ljudski i, prije svega, moralni, da drug predsjednik odigra za sve, to jest ostane tamo gdje mu je mjesto (a ne na pijaci) i bude ono što treba da bude – predsjednik svih nas. Ipak, dok je zamicao za uglom, nijesam mogao a da ne zaključim: drug predsjednik nije prvi, (a koje smo stado – ni poslednji) koji nas je zajebao!
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)