Piše: Predrag Petrović, politički analitičar
Premijerski sat je označio početak jedne nove političke etape u Crnoj Gori, gdje su svi politički akteri pokazali zapravo svoje prave namjere i svjetonazore.
Put Crne Gore ka ekonomskom prosperitetu, EU i pomirenju samo sa istinski zastupali predsjednik Parlamenta i predsjednik Vlade sa svojim strankama i koalicijama, dok ostali, izuzimajući trenutno neoprijedeljene Demokrate, se sve više približavaju jedni drugima, sa jednim jasnim ciljem, da ako već ne mogu u Vladu onda treba istu što prije srušiti.
Za ekonomski razvoj i put u EU im je stalo kao do lanjskog snijega.
Premijer i predsjednik Parlamenta su ih u kratkim, jasnim i argumentovanim nastupima postavili na mjesta koja zaslužuju i koja ih udaljavaju od njihovog jedinoga cilja, a što je kod njih izazavalo veliku histeriju.
Stiče se utisak da su od rasprave na premijerskom satu najviše bili pogođeni vlasnici Pobjede i Vijesti, jer uticaj koji su imali na kadrovanje u vladama Krivokapića i Abazovića je sada prošlost.
Želja da se po svaku cijenu spriječi ulazak koalicije ZBCG u Vladu je postao zajednićki imenitelj DPS-u i satelitima, a ništa manje ni Uri.
Igra se na sve ili ništa jer oni dobro znaju da poslije ulaska ZBCG u Vladu više ništa neće biti isto, i da će kriminalci i sponzori sadašnje opozicije morati vratiti narodu otete pare, i naravno završiti iza rešetaka.
Na sceni je oćigledno ubrzavanje političkih procesi i trka u borba sa vremenom.
Narednih dana kreću sinhronizovane akcije koalicionih partnera iz 43. Vlade, DPS sa satelitima i Ure, najavljuje se izlazak iz odbora koji radi na izbornoj reformi i druge združene medijske akcije, a sve sa ciljem da se Crna Gora zaustavi na evropskom putu i ne dobije najavljen Ibar početkom juna.
Dps i Ura se bore sa vremenom koje im ističe i zato oni trče poslednji krug.
Izgubili su dosta vremena namigujući i uklizavajući premijeru Spajiću sa jedne strane, kao i na fabrikovanju afera i sitnim podmetačinama sa druge strane, i sada su se našli na istom mjestu, sa istim ciljem, isfrustrirani i obezglavljeni, jer su politićki sve promašili.
Za manje partnere iz opozicije ima još šanse.
Poljubac Borisa Mugoše koji je u trku dodijelio premijeru, uoči premijerskog sata, bio je sočniji od onoga koji je Migo Stijepović podario Duška Kneževića za 100.000 evra reketa.
Međutim, poslanik Mugoša mora da zna da umjesto poljupca treba da se javno odrekne koalicije sa DPS-om, da se odrekne svojih šefova Brajovića i Šehovića i da sa svojim partijskim drugovima sruši lokalnu vlast u Baru, BP i Plavu.
To je preduslov eventualnog ulaska u vlast na državnom nivou čime bi pokazao njegovu istinsku namjeru da se mijenja na bolje i da je spreman da u što kraćem roku napravi lokalnu vlast sa sadašnjim akterima parlamentarne većine. Time bi i pokazao da u njemu ne leži duh Miga Stijepovića oličen u neograničenoj ljubavi i podaništvu prema stvarnom šefu bivšeg režima i sadašnje opozicije Milu Đukanoviću, već istinska želja za bolju Crnu Goru.
Potpuno isti model i naćin politićkog djelovanja važi i za Bošnjačku stranku, u suprotnom im ostaje da igraju po notama DPS-a i Ure, a ishod je više nego jasan, dalja marginalizacija i nastavak ,,plesa gubitnika“.