DPS: Prvi novoprojektovani Spajićev politički satelit – želja, plan ili nemoć?
Piše: Predrag Kalezić, direktor Društva za istraživanje politike i političke teorije
„Revolucija jede svoju djecu“…
Tu sintagmu nastalu u valovima Francuske revolucije, često je znao citirati moj prijatelj Aleksandar Saša Kojičić, istrajni, pošteni i nadahnuti borac protiv DPS hunte, patriota i nekadašnji funkcioner Pokreta za Promjene.
Sudbina zna krajnje čudesno da se poigra sa svima nama. Pokret za Promjene kao jedan od prvoboraca na liniji bitke sa Đukanovićem, istinski narator promjena, žrtva, nakon poslednjih izbora nastavlja da živi van crnogorskog parlamenta. Šta god mislili, pravedno nije.
Na drugoj strani političke avlije život između dva kongresa DPS-a bio je dakako težak i pun izazova za prepoznatljive članove tadašnje političke kaste. Mnogi od njih su ili već, ili će brzo biti meta nanovo oživjelog Specijalnog državnog tužilastva.
Za one malo skrivenije kadrove DPS-a, podržavaoce i aparatčike iz trećeg i četvrtog ešalona, pak, ova promjena vlasti bila je čak berićetna.
Gospodin Spajić ih, poput niske „bisera“ niže od ministarskih mjesta, preko kancelarija državnih sekretara, sve do nosilaca poslaničke lente. Šta god mislili, pravedno nije.
Kako sada stvari stoje, neko se zaista pobrinuo da, u pokušaju prljanja avgustovske rijeke, omogući da članovi narečenih skupina DPS-a (3. i 4.- tog ešalona) nastave da rabe državnu „muzaru“, dok aktuelna vrhuška DPS-a, poput Ilije Čvorovića kuje „subverzivni“ plan da se poturi kao prvi i omiljeni Spajićev satelit u budućnosti. Pa ako se Spajić „seti“.
Stvar želje ili nemoći, vidjećemo u danima pred nama.
Političko strijeljanje Duška Markovića / 9. Kongres DPS-a
24. januara 2021. godine u staru zgradu Vlade, gospoda Đukanović i Gvozdenović, praćeni gospodom Simovićem i Ivanom Vukovićem (iza leđa), odveli su na političko strijeljanje gospodina Markovića.
Pod maskama dakako.
Slikovito kao i uvijek.
Gospodin Đukanović vješto je spremio žrtvenog jarca za nastupajući kongres.
Umjesto jednog zamjenika predsjednika,kudikamo politički vještijeg, prizemnijeg, instalirat’ će laički potpredsjednički portfolio, od četiri karaktera.
Kao i uvjek uz minimalan, moglo bi se reći nepostojeći koeficijent buke.
Zaista je poraženo izgledao gospodin Marković dok se približavao političkoj giljotini, kojom će na svoja leđa primiti ogromni teret poraza nakon trodecenijskog vojevanja DPS.
Fascinantno je odsustvo skoposti gospodina Markovića da se makar uzjoguni prije nego na pleća prigrli namijenjeni paket osude.
Ili je, pak, gospodin Đukanović krajnje spretan da u takvim okolnostima uvjek nađe svrsishodan povez koji je spreman staviti preko usta onoga ko bi imao nagon za, barem, promrmljati nešto.
U datim životnim trenucima upravo se očituje ogromna vrijednost lične snage koja proističe iz stamenosti da se pokaže suzdržanost i prizemnost u trenucima kad svi oko tebe halapljivo ližu rasuti državni med.
Kušanje državnog meda, otetog od usta građana Crne Gore, različitih boja i dezena, značilo je povijanje šije i prihvatanje izrečene kazne u ovakvim i sličnim momentima. Đukanović je toga bio, i sad je, daleko najsvjesniji.
Iskonski ideal da čovjek ostane čist upravo je izvor prevage i katalizator kontranapada u ovakvim dešavanjima. Ali, kontranapad izostaje.
Gospodin Đukanović kao bezgrešni paterfamilijas politički je eliminisao Markovića bez opaljene makar i psovke, a o istom trošku krunisao nedozreli politički porod u vidu potpredsjedničkih ceremonijalnih ovlasti.
Uz dužno poštovanje, u ovoj ličnoj gardi gospodina Đukanovića stanuje jako skroman potencijal za političko promišljanje i manevar:
– Da bi pokazao rodnu senzitivnost Đukanović je u sastav potpredsjedničke garde instalirao gospođu Sanju Damjanović.
Rabio je njeno dotadašnje naučno ime i rad u Cernu, kako bi kozmetički inovirao neprihvatljivo lice DPS.
Moja izvanredna, tada asistentica fizike, sa prve godine studija, pala je na prvim narednim ispitima političkog rada i delanja.
Loši i prvenstveno, prema njoj, neprijateljski savjeti koji su joj dati došli su joj političke glave. U međuvremenu je, prirodno, riješila da se povuče iz nezdrave sredine DPS-a i pobjegne u nepregledna prostranstva nuklearne Fizike.
– Da bi se, sa druge strane, glumila senzitivnost po pitanju inkluzivnosti predstavnika manjebrojnih etniciteta, jedva je „nađen“ gospodin Dizdarević, pristojan čovjek i član ULUCG.
Potraga za predstavnikom manjinske zajednice bila je izrazito komplikovana,jer je za svoga zemana, gospodin Nuhodžić godinama kontrolisao propusnost kadrova Bošnjačke populacije, pa se od njega i njemu odanih nije mogao razviti potentniji kadar DPS-a koji dolazi sa sjevera.
– O skromnoj političkoj ekvilibristici gospodina dr Erakovića zaista je delikatno govoriti.
Mnogo bi lakše bilo govoriti o njegovoj virtuoznosti kada su u pitanju akrobacije nekretninama, te drugim oblicima pokretne i nepokretne imovine „mukom“ zarađene.
Rijetki, no doista iznimno važan kvalitet koji ga je preporučio za ovu funkciju bila je ekstremna vjernost koju je darivao voljenom lideru.
– Gospodin Vuković se od nadarenog mladog intelektualca, kroz par ljeta poprilično strmoglavio: od prvog Đukanovićevog pika, kojem je data Podgorica na upravu da bi se procijenile njegove upravljačke sklonosti, do sasvim običnog člana grupe, prinuđenog da duva u vrat sadašnjem vršiocu dužnosti predsjednika DPS-a, g-dinu Živkoviću.
Očigledno je boravak na funkciji prvog čovjeka Podgorice bio i suviše toksičan po njega.
Širi auditorijum mogao je da svjedoči da je g-din Vuković pod svjetlima pozornice promijenio lice univerzitetskog predavaca u neko mnogo drugačije…
Neprihvatljivo je da se čovjek intelektalnog backgrounda, „zarazi“ mafijaškim rečnikom koji demonstrira u prepisci sa gospođom Medenicom (.“..danas smo Đurišiće bili spakovali…“)…
Toliko je prostora za autorefleksiju kod g-dina Vukovića, da bi po njega,prije razmišljanja o pravcima buduće karijere, kritika sopstvenog rada i ega bila otrežnjujuća.
G-dina Rakočevića, pak, jednog od potentnijih „lavova“, politički pismenijeg i šarmantnijeg od mnogih iz plejade, kome iz dana u dan raste koalicioni kapacitet i simpatije u očima onih koji sada obnašaju vlast, iz utrke za potpredsjedničko mjesto, (koje prirodno može da znači i pol-poziciju pred novi kongres) izopštili su Đukanović, Vuković i Eraković, lično.
Đukanović je Kongres iskoristio da Markovića pokaznom vježbom proglasi jedinim krivcem za izborni poraz, i da postavi plišani potpredsjednički obruč, od kojega ga u nadolazećem periodu nepoznanica, neće zaboljeti niti zub.
Za DPS je propuštena istorijska šansa da mlađi kadrovi makar pokažu čak i prirodno-generacijsko neslaganje sa vođom, ali i razumijevanje budućih političkih tokova.
Kako smo krajnje dobronamjerno savjetovali, za pripadnike DPS-a koji nemaju putera na glavi, a ima ih par i u aktuelnom predsjedništvu DPS-a, bio je savršen momentum da otresu dotadašnji šinjel DPS-a, i dignu glas.
Tadašnje dizanje glasa, za koje je trebala politička i ljudska hrabrost, ili čak prvenstveno potreba da vas ne stavljaju u isti koš sa brojnim kadrovima DPS-a javno prepoznatim po najogavnijem činjenju, multiplikovalo bi političku vrijednost prvih pravih zviždača, pred novi Kongres.
Ono sto mnogi mlađi kadrovi DPS-a, biografija neopterećenih nipodobstinom ne shvataju,a u cemu im Đukanović svesrdno pomaže, jeste da van DPS postoje ljudi koji im krajnje dobronamjerno savjetuju otklon, i kod kojih su misli kudikamo iskrenije nego što je slučaj sa prirodom brojnih međuljudskih relacija u DPS-u.
Kao sto smo i predviđalli 9.-ti Kongres je dodatno oslabio DPS.
Otklon ili nemoć / 10. Kongres DPS-a
Ako se po jutru dan poznaje, isto će se desiti i sa najavljenim Kongresom DPS-a.
Mlađi ljudi nikako da shvate da rukovođenje DPS-om suštinski mora biti oteto od Đukanovića.
Po istom modelu kako su građani oteli državu od Đukanovića, a ona onda krenula normalnijim putem egzistencije, uz dosta turbulentnih novina, ali to, ipak, ide svojim putem.
Tako i mlađi kadrovi moraju oteti DPS od Đukanovića. Time će se dobiti novi impuls u razbijanju svijesti da DPS samo može voditi Đukanović, i otvoriti prostor za borbu ideja, iz koje će se spontano iznjedriti potentnije političke ličnosti.
Oni koji imaju snage, moraju raskrstiti sa politikom slijepe potčinjenosti Đukanoviću.
Tek nakon podvlačenje te crte, DPS može očekivati blagonaklonost javnosti. Zdušno ćemo pomoći svaki žustar i zdrav otklon od Đukanovića.
Ako se dozvoli da Đukanović na mjesto predsjednika DPS ponovo instalira figuru „vujanovićevskih“ obrisa, zasigurno se kreće ka poziciji prvog i omiljenog Spajićevog satelita u budućnosti.
Ili se baš to i želi.