DPS PONOVO NA VLASTI? TI ŽIVIŠ U OBLACIMA…

Piše: Kasper I

„Ti živiš u oblacima, mala…” — stih koji bi, u političkom kontekstu Crne Gore, mogao da posluži kao hladan tuš za svaku euforiju oko povratka na staro. Jer, koliko god da se u redovima Demokratske partije socijalista  projektovati slika „neizbježnog povratka”, realnost na terenu je znatno tvrdokornija.

Bivši predsjednik države Milo Đukanović poručuje da se „bliži dan povratka proevropskih snaga na vlast”. U toj rečenici ima političke želje, ali i onog starog refleksa — uvjerenja da se istorija može vratiti na „fabrička podešavanja“. Samo što politika ne funkcioniše kao rewind dugme.

Od 2020. godine, kada je DPS izgubio vlast, crnogorska scena je ušla u fazu nestabilnih većina, brzih smjena i još bržih razočaranja. Ali iz toga ne slijedi automatski zaključak da se stari poredak vraća kao prirodan tok stvari. Naprotiv — društvo je fragmentisanije nego ranije, a politička konkurencija realnija nego ikad.

Narativ da je nakon smjene vlasti država „predata nekompetentnima” više govori o političkoj perspektivi nego o objektivnoj dijagnozi. Kritičari DPS-a godinama tvrde da je upravo period njihove višedecenijske dominacije ostavio duboke institucionalne slabosti, partijsko zapošljavanje i mreže uticaja koje se i danas teško razgrađuju.

Optužbe o korupciji i zloupotrebama ostaju predmet pravosudnih procesa, političkih polemika i javnih sporova — ali i ključni dio narativa koji prati svaku raspravu o povratku te politike.

S druge strane, aktuelni lider DPS-a Danijel Živković pokušava da stranku predstavi kao „garanta evropskog puta” i stabilnosti. No, pitanje koje ostaje otvoreno jeste: da li birači uopšte žele povratak starog modela stabilnosti koji je bio zasnovan na dugoj političkoj dominaciji jedne partije?

Zato priče o „neizbježnom povratku” više liče na političku nostalgiju nego na realan scenarij. A nostalgija je, kao što znamo, često selektivna — pamti ono što želi, a briše ono što boli.

U tom smislu, stih Zdravka Čolića Zdravko Čolić „ti živiš u oblacima, mala” nije samo metafora, nego i politička opomena: između želje i stvarnosti stoji cijelo društvo koje je umorno od velikih obećanja i još većih razočaranja.

Jer povratak na vlast nije pitanje najava, već povjerenja. A to se ne vraća deklaracijama — nego dokazima.

I tu se zatvara krug: koliko god neko vjerovao u povratak starog poretka, politika u Crnoj Gori više ne funkcioniše po principu „jedan akter, jedna istina, jedna budućnost”.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)