Kao i svaki stvaralac, Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821–1881) imao je dileme o svom radu, nerijetko je odbacivao ili spaljivao već napisane stranice rukopisa, ali ni u jednom trenutku nije izgubio vjeru u svoj rad, niti samosvijest o vrijednosti onoga što piše.
Umjetničko sazrijevanje ideja i njihova realizacija kod Dostojevskog su imali iznenađujuće jasan put.
Ovim riječima, profesor Tanja Popović govori, za “Novosti”, o jednom od najvećih ruskih i svjetskih pisaca svih vremena, povodom kapitalnog, trotomnog izdanja njegovih pisama, u izdanju “Logosa”.
Dosadašnji istraživači istorije nastanka djela Dostojevskog, kao i njegove stvaralačke biografije često su u njegovoj prepisci nalazili podatke o zamisli pojedinih romana ili njihovim ranijim verzijama. Srpski čitalac sada prvi put ima prilike da se na svom jeziku upozna sa ovom dragocjenom književnom i biografskom građom, koja je objavljena na 1.500 strana.
– Ovdje se tako može saznati da su “Zločin i kazna” u početku imali naziv “Pijanci”, može se naslutiti da je jezgro romana najprije bilo vezano za tragediju porodice Marmeladov. Tokom daljeg uobličavanja djela, čitamo u pismima upućenim Mihailu Katkovu, uredniku časopisa “Ruski vjesnik”, gdje je u nastavcima tokom 1865, zajedno sa Tolstojevim “Ratom i mirom”, objavljivan “Zločin i kazna”, ova zamisao se proširuje zahvaljujući ličnim iskustvima pisca i razvoju njegove političke i društvene misli – kaže Tanja Popović.
Kada je, po njenim riječima, tokom četiri godine (1867–1872) bio prinuđen da napusti Rusiju zbog velikih dugova i povjerilaca koji su mu prijetili zatvorom, Dostojevski u pismima svojoj sestričini Sofiji Ivanovnoj, prijateljima, piscima i novinarima detaljno piše o idejnim polazištima romana “Idiot” i “Zli dusi” koji nastaju u to vrijeme:
– Čitalac može saznati svu suštinu hristolikog bića kneza Miškina, tragični rascjep prazne duše Nikolaja Stavrogina, ili podatak da je karikaturalni lik velikog pisca Karamazinova iz “Zlih duha” prototip imao u Ivanu Turgenjevu. Najviše pažnje posvećeno je posljednjem, i vjerovatno najznačajnijem romanu “Braća Karamazovi”, čija se realizacija neposredno otvara na stranicama njegovih pisama: gdje je čuo priču o “glavici luka”, gdje je pročitao prikaze stradanja djece… Još važnije je piščevo objašnjenje uzajamnosti značenja “Legende o Velikom inkvizitoru” i “Žitija starca Zosime”: jedan dio bez drugog ne ide, a patnja dobija viši smisao u pokajanju, sabornosti i milosti.
Iz ovih dragocjenih pisama saznajemo i o duhovnoj klimi njegovog doba, političkim previranjima i stanju u književnosti. Prepiska se može čitati kao uzbudljiva hronika jednog vremena. Ona oličava i dramu nekoliko pokoljenja ruske inteligencije o čemu svjedoči i iskaz Dostojevskog Mihailu Bakunjinu:
– Ne vjerujem svojim ubjeđenjima, a nisam u stanju da ih iznevjerim. Ja sam smješniji od Don Kihota; on je bar iskreno vjerovao da je vitez. A ja znam da nisam vitez – pa ipak se ponašam kao da jesam, znam da se borim sa vjetrenjačama – i opet se borim, svjestan sam da Dulčineja moja (moj život) ni na šta ne liči i da je odvratna, pa ipak je volim za inat zdravom razumu i očevidnosti – pisao je Dostojevski.
Pisma obuhvataju period 1832–1881, koji je, po riječima naše sagovornice, obilježen vrlo burnim sukobima između zapadnjaka i narodnjaka, rastom revolucionarnih pokreta, ubistvima i zločinima, ali i pravim usponom ruske književnosti i filozofije.
– Dostojevski piše, sa nepogrešivo tačnim sudom o ruskoj književnosti. Iako se nikad nije upoznao sa Lavom Tolstojem, on ga bez ikakve sumnje prepoznaje kao jedinog istinitog umjetnika svoga doba.
RIJEČI LJUBAVI
Prava erotska i suštinski ljubavna pisma upućena su samo Ani Grigorjevnoj (rođ. Snitkina), njegovoj drugoj ženi – objašnjava Tanja Popović.
– Piše joj uvijek kako je ljubi po cijelom tijelu, i poljupcima obasipa njene ručice i nožice, kako je sanja i čezne za njom. Između njih je razlika bila 24 godine, pa u pismima svojim prijateljima, na početku braka, govori o tome kako ga to veoma brine. Njima piše i o njenoj predanoj i naivnoj zaljubljenosti u njega, čemu ni sam ne može da se ne načudi.
Izvor: Novosti
