DOLAZI NOVA VLADA I POPIS

Piše: Perica Đaković

Novu 44. vladu Crne Gore u drugi medijski plan, rekao bih, potpuno nezasluženo potisnula je priča o popisu.

Jedan naizgled tehnički posao koji bi trebalo da posluži prije svega u statističke svrhe i da nam pokaže gdje je Crna Gora sada. Koliko zaista u njoj živi ljudi, da li je više glasača od stanovnika, koliko je doselilo a koliko odselilo od 2011. godine, kako se kreću migracije, koliko se ko obogatio, a ko osiromašio. Čije su kuće i čiji stanovi o kojima se priča? Kako u stvari i od čega žive stanovnici Crne Gore? Sve to je potisnula politička priča o prebrojavanju, da li je više onih ili ovih, a to bi za novu vladu trebalo da je manje bitno od želja i pokušaja da napokon preskočimo poglavlja 23 i 24 (u prevodu korupcija i kriminal) o priključenju u “željenu” nam EU (podnijeli smo zahtjev još 2008. godine).

Izgleda da to i EU baš puno ne interesuje, barem sam stekao takav utisak slušajući na HRT-u izvjestioca Tonina Piculu. Njega i EU više interesuje ulazak ZBCG u vladu od stvarnog razloga najavljenog bojkota popisa, iako je popis najavljen još početkom ove godine, a sva sporna priča krenula tek prije kojeg dana. Zato o popisu neću više, barem u ovom tekstu, sem da su se neki toliko ušančili u svoje rovove pa ih više ne interesuje ni poziv Monstata da se uključe u kontrolu, a ni kako će bojkot zaista proći.

Dakle, kao što rekoh, popis je u drugi plan, na margine dešavanja potisnuo ono, što bi narod rekao, od čega ćemo i kako živjeti. Sastavljanje vlade skoro su svi pozdravili ne samo u Crnoj Gori, a o najavljenom pobjedničkom programu “Evropa sad 2” malo ko sada priča. Mislim da ga je malo ko i vidio, uvjeren sam i od onih koji su potpisali koalicioni sporazum i sastavili 44. vladu. Svima je izgleda bilo važnije da uđu u vladu a o njenom funkcionisanju, odnosno sprovođenju pobjedničkog programa ćemo, što bi rekli, u hodu.

Očekivao sam da će dobar običaj koji je uveo novi predsjednik Crne Gore kada je po prvi put održao konsultacije sa stranačkim predstavnicima koji su ušli u Parlament, da će i novi premijer, u maniru svog partijskog potpredsjednika, prilikom objavljivanja ko su novi ministri narodu saopštiti njihove reference koje su ga vodile da ih predloži na odgovorne funkcije. Narod je samo čuo njihova imena koja su servirana onako u stilu „uzmi ili ostavi“ i koja će premijer saopštiti poslanicima vjerovatno 26. oktobra nakon što predsjednik Skupštine postane Andrija Mandić.

Interesantno je da, prema nekim insajderskim informacijama, Spajić prilikom saopštavanja imena svojih ministara nije dobio punu podršku unutar PES-a. Protiv ili uzdržano bilo je šestoro prisutnih, moguće da se oni nisu složili sa određenim personalnim izborom (Spajić je i pored jasnog stava koji mu je iznio potpredsjednik Milatović da neki ne mogu biti u sastavu vlade). Možda će neko reći, a što je legitimno, da on, premijer, bira svoje saradnike (bar iz redova svoje političke opcije) jer misli da sa njima može sprovesti svoj program, za koji najveći dio naroda zna sa bilborda, samo da će minimalna plata biti 700, minimalna penzija 450 eura, a radni dan 7 sati. Sve to bi narod trebalo da očekuje 12 mjeseci nakon izbora vlade (interesantno za tada je najavljena i rekonstrukcija) i u 2025. godini bi trebalo da doživimo veliki investicioni zamah. Do tada vjerovatno nas čeka u novo zaduživanje, ali vidjećemo sigurno već početkom narednog mjeseca.

Do tada očekujemo da novi predsjednik Crne Gore bude u posjeti Ujedinjenom kraljevstvu kao prvi predsjednik koga će kralj Čarls 3 primiti u Bakingemskoj palati, da parlament izabere Andriju Mandića za predsjednika Skupštine, a vjerovatno u istom danu i novu 44. vladu, što bi trebalo da bude znak izlaska iz institucionalne krize u kojoj se Crna Gora već duže nalazi. Naravno, do tada ćemo znati i šta će biti sa najavljenim popisom, odnosno njegovim bojkotom od strane DPS-a i njegovih bliskih partija.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Drugi pišu“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)