piše: Slobodan Radović
Dok se ovdašnji Srbi glođu oko Vučića i sinoćnjeg sranja, antisrbi seire i posrpdavaju se. Antisrbi u Srbiji i antisrbi iz Crne Gore. Kez do ušiju, prstićima po tastaturi, digo im se adrenalin. Došlo konačno i njihovih pet minuta. Pet minuta kojim bi da prikriju čitavu vječnost provedenu u apsolutnom odsustvu hrabrosti – lične i građanske.
Još se, jelte, neki Srbi, koji trpe ovu crvenu ustašiju decenijama, pravdaju da ne podržavaju žandarmsku palicu preko bubrega. Onako infantilno i patetično. Još smiju, posle svega što su proživjeli i što proživljavaju, da se pravdaju i pristupaju skrušeni pred one koje je, za sve ovo vrijeme, boljela murica i za vaše Kosovo, i za vašu ćirilicu i za vašu Crkvu, i za to što vas je crnogorski sistem jednakih šansi doveo na nivo usamljenog kerčeta. Zaboravili ste njihova palamuđenja o imperativu autokefalije za MCP. Ili, kako su htjeli prvo državu, pa demokratiju. Ili, NATO pa demokratiju. Ili, kako su, odjedared, svi stali uz mitropolita Amfilohija, istog onog „Rista Sotone“ i za proLGBT karakikature omiljenog lika, kada su uvidjeli i milimetar prostora za razdor između NJega i Vučića, priželjkujući, u stvari – razdor između Srbije i Crne Gore.
Mislite da pretjerujem, da oslonac u Srbiji, nije od vitalne važnosti za život Srba van Srbije? Pitajte Srbe iz Republike Srpske zašto su probijali Koridor? Pitajte Srbe iz Krajine, zašto je Oluja bila 1995, a ne par godina ranije. Pitajte potomke srpskih mučenika koji su, bježajući od ustaške kame 1941-1943, uspijevali da preplivaju Drinu i domognu se Srbije. Ukoliko se SAJ-ovci i svi oni koji se tako osjećaju, pušte s lanca nakon neke sledeće litije ili nakon neke iduće Budve, zapitaćemo se i mi, i naši potomci.
I zato, ta količina samoporicanja i potrebe da se pravdate – pogotovo njima – upravo nas je dovela dovde. U ćorsokak istorije. I ne samo tada. Isto je bilo i prije stotinu godina kada su, zarad nekakvog mira, oni koji haos nisu izazvali, gradili kuću sa razbojnicima. To je, izgleda, nacionalna osobina – urođena ili stečena, ko će znati.
Nije srpski podržavati nasilje, pogotovo prebijanje bilo koga, a kamoli nenaoružanog civila. To je valjda svima jasno. Ali, na to vas pecaju kao mlade majmune i još vam se sprdaju. Baš kao što su vam se sprdali da bi podržavali Đukanovića samo da je Srbin. I sprdaće vam se sve dok se ne odreknete Srbije u potpunosti. Nisu njihovi trbuščići tako osjetljivi na scene nasilja i nepravde. Foliraju vas. Nasilnici ih upravo i izdržavaju, njima kliču, u njihovo ime šire demokratiju. NJima je problem Srbija. Znaju oni dobro da, dok je Srbije i Republike Srpske, a nadalje i Rusije, srpsko pitanje neće moći da se sahrani u temeljima Građanske CG.
Međutim, dragi moji Srbi, nije srpski i oživljavati petooktobarsku estetiku bunta i upadati u Narodnu skupštinu. Malo li je jedan Peti oktobar? Još jedno takvo sranje i vidjećete šta će biti i sa Kosovom, srpskom Vojvodinom i srpskom Raškom. Neće biti srpski. I ovi zamajci za oporavak privrede, vojske, infrastrukture, ova borba za Kosovo… sve to će da nestane u pepelu nekog novog haosa. A, onda, N1 i Al DŽazira neće ispratiti momke koji su sinoć nosili motive Kosova na grudima. Reflektori njihovih skupocijenih studija osvijetliće neke nove njuške, poput Jeremićeve i Đilasove. Ili, možda, ponovo njihove.
Znaju kako boli žandarmska palica i Delije i Grobari. Znaju i svi oni koji su protestovali u Beogradu i tridesetih i šezdesetih i devedesetih i dvijehiljaditih. I crveni i žuti i plavi. Znate i svi vi sinoć. Znaju i meni bliski ljudi. Zna, ako baš hoćete, i Vučićev rođeni brat.
Ovo je unutarsrpski problem koji se usložnjava u uslovima epidemiološkog haosa. Ovo više nije isključivo politički problem, koliko je eksplozija ličnog strpljenja, straha i neizvjesnosti. Beograd je metropola. Oivičiti život u četiri zida, makar i za vikend, nije lako. Najava masovne vakcinacije (makar i protiv sezonskog gripa) dodatno usložnjava sve. I koliko toga nije sve lako… Da li je začinjen sa strane, ne znam – ali, to se neće moći prikrivati. Da li su nastojali da ga začine, odgovor pronađite u direktnom ratnom izvještavanju N1 i Al DŽazire, te Jeremićevom, na svu sreću, bezuspješnom performansu na stepeništu. I Marinikinim statusima napisanim u trenutku šaltanja u četvrtu.
U ovom ludilu je neophodno stati na loptu, ako ni zbog čega, ono barem zbog ovog čopora hijena, žednog srpske nesreće i krvi. Ali, nikad sobom zadovoljnog i sebi dovoljnog.