Dogodine iznad cenzusa

Piše: Želidrag Nikčević

Vrlo kratko ću odgovoriti Goranu Daniloviću, predsjedniku Ujedinjene Crne Gore. A nevoljno i nerado – jer su nam međusobne srpske zađevice u ovom trenutku najmanje potrebne.

Na njegovu „predsjedničku kandidaturu“ reagovao sam negativno upravo zato što je smatram svjesnim i zlonamjernim širenjem srpske nesloge – i to povodom u suštini sporedne teme, takozvanih srpskih lidera. Umjesto da on i njegovo društvo stanu uz Novu srpsku demokratiju, jer su nam osnovne političke ideje gotovo istovjetne, umjesto da bude uz Andriju Mandića i pomogne mu korisnim savjetima, Danilović grabi prostor i vrijeme za ispraznu samoreklamu, neumorno filozofira i morališe, glumeći lidera, a sve to dobro znajući ishod – jedan procenat glasova. Tužno – upravo zbog mladih i perspektivnih pristalica „Ujedinjene“, koliko god da ih ima. Sudbina države se prelama, a oni patetično i „principijelno ginu“ oko jednog odborničkog ili poslaničkog mandata. Eventualno…

Uporno ponavljam: nama je potrebna jedna stranka, jaka, ozbiljna i moderna, jer je to jedini normalan put legitimizovanja političkih interesa srpskog naroda u Crnog Gori, jedini način da se izborimo za dostojanstven i ravnopravan status naših ljudi, za njihovo pravo da realno utiču na politiku i sudbinu naše otadžbine. Upravo to, po mom mišljenju, pokušava da ostvari Andrija Mandić, vodeći Novu srpsku demokratiju. I uspijeva, ne lako i ne brzo, ali uspijeva – najbolji dokaz su naše pobjede u lokalnim samoupravama. Sve ostalo – naše dobro ili loše pisanje, naše stare i nove zavisti, a posebno naše beskonačno mudrovanje o liderima, sve se to svodi na tragikomičnu parolu koju sam ovih dana (povodom eksperimenta „Ujedinjene“) čuo u Nikšiću: „Dogodine iznad cenzusa“. Takvih srpskih lidera i ujedinitelja smo se nagledali; eno ih, vrebaju iza ćoška, pobijediće čim skupe potpise.

Sabornost nije predizborna parola, nego životni, pa i politički zavjet. Volio bih da Goran Danilović i njegove pristalice to razumiju.