DOGLAVNIK ANDRIJA NA CESTI PETROVAČKOJ

Piše: Emilo Labudović

Sjećanja su i otrov i lijek. Njihovo breme je najteži teret na ljudskim plećima a, istovremeno, i jedino pribježište pred nemilosrdnom metlom vremena koja, kao kad Indijanci ukrivaju tragove, sve briše za sobom. Sjećanja ima raznih. Lijepih i ružnih, veselih i tužnih, a od svih najduže traju ona koja bole. A od tih sjećanja koja dušu probadaju usijanim iglama najbolnija su ona vezana za događaj i datum na koji se godinama i godinama, iznova i iznova, podsjeća.

Početak avgusta je, evo već 28 godina, u znaku crnih marama, raskomadanih tijela, spaljenih sela, prognanih i nestalih i kolone izbjeglih, prestrašenih žena, djece, staraca van svake vojne prijetnje, kolone zločina na cesti Petrovačkoj. A svaki početak avgusta ne vraća sjećanje samo na taj egzodus Srba u Hrvatskoj. On samo opominje da je ta neshvatljiva mržnja, taj neviđeni iskop naroda čija je jedina krivica u tome što se, umjesto s lijeva na desno, krsti s desna u lijevo, i što ne vjeruje u oprost grijeha sa tri „Zdravo, Marijo“ začeta odavno.
Klupko krvi, kame i „srbosijeka“ počelo se odmotavati još 1941. godine.
„Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, ostatak ćemo prevesti u katoličku vjeru i pretopiti ih u Hrvate“ – poglavnik Ante Pavelić, NDH, jun 1941. godine.
„Srbima – pravoslavcima se naređuje da oko ruke nose plavu traku na kojoj ima da stoji slovo P latinicom (pravoslavac, napomena autora)“ – Zakon o zabrani ćirilice, „Narodne novine“ br. 56, od 21. juna 1941. godine.
Više od milion i devesto hiljada Srba, vjekovnih, legalnih i legitimnih žitelja i državljana Hrvatske stavljeno je u zakonski geto.
Ostalo su dovršili Jasenovac, Gudovac, Glina, Otočac, Ličko Petrovo Selo, Sanski Most, Prebilovci, Drakulići, Voćin, Cetingrad… sve u svemu oko pola miliona što u jamama i bezimenim grobovima, što niz Savu, a mnogima se nikad nije saznalo ni mjesto ni vrijeme izguba.

Ukupan broj stradalih Srba u NDH se još sabira i istražuje.
Krvavo kolo tu, međutim, nije stalo, niti ga je poslijeratno grotekstno brastvo i jedinstvo učinilo veselijim. Naprotiv.
„Riješiti, na koji način riješiti? To je tema današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti može da kapitulira u nekoliko dana“ – Brioni, 31. jul 1995. godine, sastanak hrvatskog državnog vrha uoči operacije Oluja, doglavnik (predsjednik) Hrvatske, dr. Franjo Tuđman.
Rezultat: 1200 ubijenih i 250 hiljada prognanih Srba. Vjekovnih, legalnih i legitimnih stanovnika i državljana Hrvatske. Najveće etničko čišćenje u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Od tog pogroma genocidnih razmjera prošlo je, evo, 28 godina, ali ne prolazi. Ne daju sjećanja, ne daju snimci nepregledne kolone sirotinje koju tjeraju sa svojih ognjišta. Ne daju slike raskomadane djece na (opet i ko zna dokle) cesti Petrovačkoj.

A ne daju ni oni koji bi, da je ljudske pravde i poštenja, elementarne ljudskosti i humanosti, makar toga dana trebalo da zaćute.
„Višestoljetnja čežnja mnogih generacija koje su čuvale državotvornu ideju, našla je, predvođena prvim hrvatskim predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, ispunjenje u našem vremenu. Zbog toga smo povlašteni jer živimo ono što su mnogi sanjali i za što su patili i krvarili“ – čestitka povodom dana „Oluje“, predsjednik Hrvatske građanske inicijative, Andrija Vuksanović, državljanin (???) Crne Gore.

Niko ne spori pomenutom državljaninu Crne Gore (vjerovatno ne samo njenom) da voli svoju maticu i da slavi njene krvave „uspjehe“, ali neka to makar čini u sebi, jer prpošni doglavnikov sljedbenik ne bi smio ni na tren da zaboravi gdje živi i da prema toj činjenici mora imati makar mrvicu poštovanja. Kao što, takođe, ne bi smio, da sa svojih privilegovanih jedva 1 posto ignoriše i prezire političku volju preko 30 posto stanovnika i državljana države u kojoj živi i čiji je, takođe, državljanin.
Ima pravo na svoj politički stav, ima pravo da mrzi (kao što i mrzi) Srbe i njihove političke predstavnike, ima pravo da sa njima neće da dijeli kolač vlasti, ali nema pravo da se otrcanom i naručenom argumentacijom svog, takođe naručenog, stava blatom baca na čitav jedan narod. Narod na koji bi on, očito, radije bacao bombe i rado ga potovario na traktore i protjerao odavde. Po mogućstvu cestom Petrovačkom.

Ali, Andrija mora da zna da, kao što on reče da više niko na njegovu „neovisnu“ neće jurišati tenkovima, više nikad neće biti cesti Petrovačkih.
I tako, avgust je, vrijeme podsjećanja na ljudsko ništavilo nedostojno čak i jedva pripitomljenih zvjeri, na zločine od Oluje do Hirošime, Nagasakija, Somalije, Iraka, Libije, Sudana, Jemena… Sjećanja koje nikako da, ako ne u zaborav, makar zađe u zaum jer se uvijek nađe neki poglavnikov doglavnik instruirani potrčko, politički isprdak iz poglavnikove pozadine, da u ranu koja još krvari opet zabode „srbosjek“. Ali, ničija, pa ni Andrijina, nije do zore…

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Drugi pišu“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)