Piše Čedomir Antić
Sve razumem: loše nasleđe totalitarizma, posledice ratova, propadanje celokupnog Zapada, loše uzore, neuspeh dva velika istorijska klađenja (na jugoslovenstvo i socijalizam), sukob civilizacija… Jasno mi je da u ovakvim okolnostima – spoljašnjim nedostacima i unutrašnjim slabostima, ne treba tražiti dlaku u jajetu. Ipak, ponekad se pitam da li je moguće da jedemokratija u Srbiji, koliko god slaba i defektna bila, šapatom pala, kao i da živimo rimejk svih zabluda iz vremena Brozovog režima?
Kolika je moć samoobmane, kada dobro obrazovani, sasvim čestiti, dobronamerni ljudi govore o stanovima koje je gradio jedan režim, kilometrima autoputeva, blagostanju i bezbednosti, a da nisu sposobni da spoznaju njihov stvarni izvor i srazmernu vrednost? Sve te gluposti o besplatnim stanovima u vreme diktatora Josipa Broza dobijaju pravu srazmeru kada ih uporedimo. Broj izgrađenih stanova na 100.000 stanovnika u Poljskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i SFRJ. Tada dobijemo, današnju srazmeru ekonomske efikasnosti, sa odstupanjem koje možda odgovara ogromnim stranim kreditima hladnoratovskoj Jugoslaviji. Slično je i sa „blagostanjem“, samo treba uporediti razvoj standarda u svim drugim državama tokom najvećeg procvata u istoriji čoveka (od 1950 do 1970 godine). Uzgred, sve društvene pojave treba posmatrati u kontekstu: mali broj ubistava i nižu smrtnost u saobraćaju ne dugujemo, sasvim sigurno ministrima policije – Bratislavu Bati Gašiću, keramičaru iz Kruševca, ili njegovom prethodniku Aleksandu Vulinu, pravniku i izdavaču Alan Forda iz Beograda. Taj povoljan razvoj dugujemo razvoju tehnologije – javnim kamerama i vazdušnim jastucima u automobilima.
Mi u Srbiji živimo u teroru izgradnje autoputeva. To je glavna vest. Narod ne veruje u nevidljive stvari, a ne zanimaju ga ni tuneli, niti tuđe zgrade, on veruje u put koji gradi država. Ove puteve grade stranci za strane kredite koje će otplaćivati naši potomci. Ali, nije važno, oni ranije su krali, nosili naočare, prezirali običan svet i govorili nerazumljivo, ovaj sada „sve objasni“. Drugo, nema više svađe, svi govore isto, svi mediji, osim par nerazumljivih, konačno su došli pameti. Posle stotina sati priloga o državi sa najvećim rastom, balkanskom tigru i autoputnoj imperiji, objavljeni su zvanični podaci, prema kojima je za poslednjih pet godina vlade demokratskih stranaka (2007-2012) izgrađeno 233 km autoputa, a za prvih deset godina vlast SNS 335 km. No, kada gledamo ukupno asfaltirane puteve, u Srbiji je tokom te poslednje četiri godine vladavine demokrata izgrađeno 1238,6 km svih vrsta puteva, a za prvih deset godina vladavine SNS-a mi danas imamo 182 km puta više (pošto je oko 200 km zapušteno toliko da se ne više i ne računaju). Dakle, sve da uzmemo da ovi poslednji podaci i nisu važni kao šira slika, mi trpimo sav ovaj propagandni teror zbog 9,273 metra više izgrađenih autoputeva godišnje (102 km za jedanaest godina) !
Slično je i sa standardom. Meni je jasno da 700.000 ljudi u Srbiji ima beneficije članstva u vladajućoj stranci. Svestan sam da siromasi razmišljaju u dihotomijama i da bi izabrali i gori život samo da nisu poniženi od „tuđinaca“ koji govore srpski, koji su se svađali, sprovodili tranziciju i obožavali EU u Amerikance. Sa druge strane, hajde da se ne lažemo. Prosečna zarada u Srbiji iznosila je decembra 2011. godine 419 evra, oktobra 2022. ona iznosi 641 evro. Prosečna potrošačka korpa iznosila je novembra 2011. 541 evro, a oktobra 2022. ona iznosi 764 evra što znači da su problemi istovetni kao i pre jedanaest godina. Država je samo dvostruko zaduženija. Godine 2012. dugovala je 15,5 milijardi evra, a danas duguje 31 milijardu. Priča se o ekonomskom usponu. Nevidljiv po zaradama i penzijama, on je navodno bezmalo dvostruko veći nego krizne 2012. godine. No, hajde da se uporedimo sa Bugarskom. Godine 2000. Bugarski BDP bio je dvostruko viši nego srpski, dve države su se susrele 2008. kada je Bugarska imala ukupan BDP 54,8, a Srbija 52,2 milijarde američkih dolara. Danas Bugari inkasiraju 84, a mi 63 milijarde američkih dolara. Ali, Bugarska je članica EU. Kad je reč o Srbiji i Albaniji, te po Srbiji teške 2012. BDP Srbije je bio 3,58 puta veći od albanskog, danas je 3,46 puta veći !
Ne govorimo sada o faktičkoj predaji Kosova Albancima, koju je 1999., 2013. i 2020. izvršila ista grupa ljudi sistematski optužujuću proameričke i euromanijačke političare za izdaju. Ne spominjemo neiskreno držanje prema Srpskoj i nestalnu politiku prema Srbima u Crnoj Gori. Nije nam važan nejasan i složen tango sa velikim silama posle čega je Srbija izolovanija nego ranije, a predsednik Srbije biva primljen kod predsednika SAD, hvali ga ambasador Hil, a Rusija odlikuje. Da li tiha većina naroda, ona polovina koja danas zarađuje manje od 485 evra, voli da je ne opterećuju, da joj pruže priliku da nešto drpi preko stranke, obožava da je lepo lažu, ima Novaka i samo joj još Mesi fali? Eh, kada bi mogao i neki kredit u dinarima bez deviznog obezbeđenja za banke, pa onda inflacijica…
Ta ista će se jednog dana probuditi. Čarolije će nestati. Tite više neće biti. Bićemo prezaduženi, neće biti više Kosova i Srpske, a sistematski zatrpavane veštačke probleme Vojvodine i Novog Pazara uključiće isti „onaj“ koji ih je posle Briselskog sporazuma iz 2013. privremeno isključio.
