DOBA LUPEŽA
Piše: Bećir Vuković
Neobrijan, posle 38 godina vraćam se na mesto zločina: hotel „Park“ u Novom Sadu.
Toliko je godina prošlo od poslednjeg Kongresa Saveza pisaca Jugoslavije, koji se održao u Novom Sadu, u hotelu „Park“.
Na Kongresu je počeo raspad Jugoslavije uokvirene bratstvom i jedinstvom.
Sve do tog sudbonosnog Kongresa, predsjednici Saveza pisaca Jugoslavije birali su se po ključu. Ali, baš na tom Kongresu nije važio isti ključ – isti ključ nije mogao otključati istu bravu koju je otključavao – i, predsjednik Udruženja književnika Srbije Miodrag Bulatović, nije izabran za predsjednika SPJ.
Izbor Buleta nisu dali Slovenci i Crnogorci, a na klupi za rezervne igrače sa – šeširima i nokširima – sedeli su Makedonci, Kosovari, Hrtati, stokurevina BiH – a…
Hotel „Park“ sada je ruina koja još crvotoči. Sa Titovom bistom u „Restoranu Josip Btoz Tito“. Po zidovima sa prljavim tapetama brojni Brozovi portreti. Mrak i smrad…
Penzionisani konobari i recepcioneri, invalidi, sagoreli kuvari, truli tepisi, liftovi koji škripe, prozori koji se ne mogu otvoriti, wece šolje bez poklopaca…
Takvi hoteli su „Bosna“ u Banja Luci, „Jugoslavija“ i „Slavija“ u Beogradu, „Rubin“ u Kruševcu, „Sandžak“ u Bijelom Polju, „Dunav“ u Smederevu, Mojkovcu, Motel Babljak kod Kolašina, itd….
Hotek „Park“ kupio je neki Milov kum, tajkun, osoblje ne zna vlasnika, nisu ga nikad videli, niti je glavonja ikad dolazio. Uglavnom, kupio ga mafijaš za sitniš…
Na Kongresu SPJ učestvovao sam kao najmlađi član Udruženja književnika CG. Sada se nalazim na istom mjestu kao predsjednik Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine. Toliko različite uloge, mogla je udesiti samo neka viša sila. Prolazeći turobnom dolinom svijeta, reći ću da to ne bijaše nimalo lak put…
U sasvim drugoj ulozi i sasvim drugim poslom, sada sam u Beogradu i Novom Sadu. I sada i onda – neobrijan. U međuvremenu, sve se raspalo poput hotela „Park“, i savezi, i slične komunističke mračne priče…
Neobrijan izašao sam iz komunizma, a da li ću neobrijan izaći i iz – modernog komunizma – još ne znam. Svejedno, nadam se da ću i iz njega izaći poslije velike narodne pobjede u Crnoj Gori na čelu sa Demokratskim frontom….
Ako je raspad Jugoslavije počeo raspadom kulturnih institucija, integracija balkanskog prostora kroz projekat Otvoreni Balkan, morao bi, prvo, da počne povezivanjem kultura tih zemalja. Ali sa ostvarenim ljudima iz kulture, a ne sa folklornim i amaterskim narikačama…
Ako integracija ne počne sa kulturnim uvezivanjem, nego, prevashodno političkim, bojati se da nasleđujemo kopiju bivše birokratske matrice, koju su, na kraju, ko paučinu razbucali gorski vjetrovi….
U Beogradu i Novim Sadu dočekao sam – kasapnicu Mila Đukanović u Crnoj Gori. (Samo, da se ne zabrojim: glasao sam u devet zora pa onda put pod noge i u zemlju Srbiju…)
Stvarno je Milo Đukanović prizivao kasapnicu, riječ koju sam čuo na Sajmu knjiga…
Bijaše Đukanović oazginio po Plavu i po Gusinju, što rekli stari ljudi…
Ono što je najpogubnije za tu antisrpsku politiku u Crnoj Gori jeste, što mladi ljudi još čistije osjećaju o čemu se tu radilo, nego i vaš već vremešni pisac…
Ako nekad objavim kakvu knjižurinu svojih tekstova koje sam godinama pisao, lirski ću je nasloviti – Doba lupeža.
Ljepše naslove ostavljam takozvanim istoričarima i drugim doktorima nauka, i sličnim skribomanima…