Do pretposlednjeg daha

Piše: Bećir Vuković

Negdje sam pročitao, e sad ne znam gdje, da su ovih dana najopterećenije telefonske linije Instanbul – Priština – Podgorica. Kao i vazda, računi će stići poslije izbora.

Halo, Erdogane, đe si, šta radiš. Sad izađoh iz bazena, pa viđu da sam imao propušten poziv… Halo, ako je u vezi crkava, zaista, imamo šta jedan drugome pričati..

Erdogane, brate, osjećam, vječnost je nešto nesmrtno naumila sa mnom, jedino, može se porediti sa fantastičnom frekvencijom vibracije koja prolazi kroz digitalne centre telefonskih mreža, i jačinom osjećaja koliko sam ti se uželio… Joj, Erdogane, da mi te zagrliti. Pa da prošetamo Zlatnim rogom, i svratimo na kolače, na tulumbe, i grčke baklave…

Jedan književni lik kaže da putuje samo da bi telefonisao svojoj ljubljenoj. Kad je pored nje – daljina je nepremostiva. Tako sam davno počeo jednu kraću prozu, koju još nisam završio. Neću je ni završiti do pretposlednjeg daha. Kad smo zajedno, odnosi su, u stvari, dobri, što garantuje da će se pokvariti, i zato se brzo spakujem i odlazim – otputujem da bih je odnegde zvao. A, kad je nazovem, ako je veza zauzeta, o, užasa li, kakvih li tek onda vibracija i frekvencija… I, iz istih stopa, vraćam se nazad. Tako, vazda ukrug, kao onaj Kafkin lik K – a. (Osjećate li jedinstvenu frekvenciju između ova dva pasusa..?)

(I prosječni dukljanski književni teoretičar sjetiće se da prozu nemam kad privesti tužnom kraju, jer sam stalno na putovanju… Pa, je li tako..? Lako je pisati ako vam glavni lik diktira priču. Muka je sa inspiracijom ako vi vodite lik. Pa, je li tako..?)

Halo, Hašime… Malo prije, iako je linija dala signal da je slobodna, ona je i dalje ostala nijema i mrtva, i nije pokazivala ni najmanji znak života. Kao da je signal nekakva zduha progutala iznad Čakora. Znam, znam ko tude švercuje drva, drogu, duvan, halo… Halo, Haško, nađoh li te u Dečanima…

U svojoj naivnosti, nisam mislio da je predsjednik države pametniji od prosječnog dukljanina, ali sam mislio da je talentovaniji…

Do poslednjeg daha boriće se Erdogan za džamijanje Aja Sofije, a Milo za stvaranje crnogorske partijske crkve.

Halo, Erdogane, vođe je vazda bilo i biće seoba i raznih priča i pričina, no, je li moguće, o, sultane, da cijela država nekud preprtlja. Da državu predignem sa Balkana, halo…

Umjesto krsta na Aja Sofiji sijaće bronzani mladi mjesec, na crnogorskoj crkvi sijaće – petokraka. U, daleko je do murava, što zborila ciganka Ranđija…

… neću, ni, zapetu, promijeniti, u, zakonu,

Ako je tako, crnogorske crkve nikad neće ni biti. Da je naš Erdogan makar rekao: boriću se do – pretposlednjeg danah, pa da ima nekog nada. Da se dukljani makar zalaguju.

Bog dušmanina zaboravio. Šta je sa registracijom Miraševe crkve. Zar je predsjednik odbacio Miraša. Miraša nigdje ni u mišje pleće..

Dok nisam putovao, ponešto sam i čitao. Šta kaže danski Sokrat kritikujući crkvu kao instituciju. Kaže (Bože mi oprosti), da Bog ne postoji. Ateisti, vazda u velikoj trci, nisu imali kad do kraja pročitati kratku misao filozofa, koju u cjelosti prenosimo: Bog ne postoji – Bog je vječan. Tako je i sa crkvom. I kuća Božija je vječna. Pa, pitaj Boga, hoće li Bog još nekome dati da se igra sa vječnošću. Ako natraške krenete tim putem, stigli bi do Onoga koji je radi sličnih stvari i izbačen iz Kuće Božije. Tako volim da putujem, ali ponekad prećeram, pa se vrtim ukrug.

Kojim li putevima nebeskim u ovom trenutku plovi predsjednikova ideja. Da li je ideja stigla do glavne Nebeske centrale, da li je zavedena u registar prispjele pošte, i čeka svoj red, da li je ideja prevedena i upućena selektorima za osnivanje crkava, koji su, opet, podijeljeni u grupe, ili je ideja bez ikakvih smetnji sletjela na koljeno Glavnog Selektora. Ili je ideja ostala bez daha i negdje zarobljena ko muva, u mreži pauka nebeskog… Halo, Erdogane…

I, Erdoganova otrovna strijela vinula se iznad Aja Sofije put nebesa, iako je Aja Sofija starija od sultanove vjere….

U ove dane svakakve pošte stiže na Dvor krilate nebeske Gospode….

„A, Bog, kao Bog,
Samo ćuti, i gleda.“