Piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA i osnivač BORBE
Mjesecima je Milo Đukanović prkosno govorio ,,Vidjećete vi kako izgledaju protesti kada ih DPS bude organizovao“. Došao je i taj dan, na Cetinju Đukanović je lično stao na čelu protesta, koji je organizovao DPS sa satelitima, jednom riječju cjelokupna opozicija.
Protest je doživio toliki fijasko da se razočaran Đukanović pojavio na istom tek pod okriljem noći 04. septembra, a očekivanih minimum 50.000 građana, koji su bili projektovani da dođu na Cetinje iz čitave Crne Gore, pretvorio se u skup 2.000 -2.500 hiljada ostrašćenih funkcionera DPS i satelita, koji su se smjestili po Cetinjskim kafanama i baštama, a na barikadama postavili žene i djecu, koristeći čak i morbidne perfomanse isturajući djecu u prve redove, sa majicama na kojima su crtane mete, nešto slično nije radio ni Hitler u fašističkoj Njemačkoj.
Vidjevši da je doživio debakl, naredio je svojim poslušnicima da pokušaju izazivanjem nemira i destabilizacijom da internacionalizuju same proteste, a on, vidno razočaran, među prvima napušta Cetinje, ali za svaki slučaj izdaje saopštenje kojim se ogradio od protesta koje je organizovao.
Konačno je Đukanoviću jasno da se DPS- u i satelitima podrška za godinu dana prepolovila.
Nemaju više sa čim izaći na izbore, nemaju ni program, ni podršku, ni ljude, pa jedini izlaz nalaze u pokušaju internacionalizacije političkih prilika, pokušaju da bez izbora povrate vlast, slično kao što su 1989. godine sa ulice došli na vlast.
Kako se približava dan kada će biti osobođeno tužilaštvo i sudstvo, Đukanović panično lobira na sve strane i pokušava da se spasi što se spasiti može. Na unutrašnjem planu okupio je satelite koje je godinama potkupljivao, ucjenjivao, snimao, pa je sada tužno gledati kako zajedno igraju poslednju svoju političku rolu, u poniznosti očekivano prednjači SDP.
U pomoć, na unutrašnjem planu poziva Vijesti i URU, a na međunarodnom planu saveznika traži u Hrvatskoj. I onda sa saveznicima na unutrašnjem i međunarodnom planu ponovo sprema juriš na Srpsku pravoslavnu crkvu.
Odbačen od međunarodne zajednice, vidno ljut na Angelu Merkel i druge visoke zvaničnike iz međunarodne zajednice Đukanović se hvata za predsjednika Hrvatske, kao poslednje slamke spasa.
Odlazi na kanabe kod Zorana Milanovića u Zagreb, da se zajedno jadaju kako je Srbija previše ekonomski i vojno ojačala i pokušavaju da međunarodnoj zajednici prodaju priču o porobljavanju Crne Gore od Srbije i Rusije.
Milanović je javno ponizio Đukanovića, odgovarajući na pitanje novinara, rekavši da on još nije potrošeni političar, “old tajmer“, već da je u “punom pogonu“. Naravno, antisrpskom pogonu.
Ova priča više nigdje ne prolazi, zna to Zoran Milanović, ali vješto koristi priliku da iskoristi Đukanovića za jačanje svojih pozicija u Hrvatskoj na antisrpskoj retorici, koja na izborima uvijek donese koji procenat podrške.
Jasno je i Đukanoviću da je njegov povratak na vlast nemoguć, u panici je zbog najavljenih brzih promjena u tužilaštvu, a bogami i zaplijenjenog tovara kokaina.
Kupuje Đukanović vrijeme, zamajava svoju partiju i koalicione partnere, a zapravo njegov put u Zagreb je sa jednim jedinim ciljem, da dobije azil, jer je sve je manje država koje su raspoložene da Đukanoviću daju utočište od bijega iz Crne Gore.
Čudna je Đukanovićeva sudbina, vraća se na mjesto zločina, počeo je sa Hrvatskom i završava sa Hrvatskom.
Uz dobro plaćeni azil Đukanović će od mrzitelje šahovnice postati njen veliki ljubimac, a Zoran Milanović će pokušati da mu omogući da penziju provodi na nekoj klupi u Dubrovniku, pored koje će se na stožeru vijoriti šahovnica, a on će sa Stipom Mesićem igrati svoju omiljenu igru šah, koju je bio devedesetih godina omrznuo zbog šahovnice.
