Đukanovićev politički put: Od Komiteta do komite!

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović tokom tri decenije vlasti prošao je dug politički put, bio je komunista, pa Srbin, pa Crnogorac, sad komita, a sve zarad politilčkog opstanka i lične koristi.

U vrh politike ušao je sa čuvenom ekipom “ mlađih i ljepših“ među kojima su bili pokojni Momir Bulatović i Svetozar Sveto Marović, sa kojima se politički razišao u različitim periodima.

Rana Milova politička karijera je bila izrazito prosrpska, za razliku od sadašnje. Tako su skoro počeli da se odenkud pojavljuju snimci, na kojima Milo Đukanović smatra da je plašenje crnogorskog naroda veliksorpskim hegemonizmom kao negatrom crnogorskog naroda i države što smatra bolesnim halucinacijama i načinom da protivnici skrenu pažnju sa sebe.

U vrh crnogorske vlasti došao je posle čuvene „Jogurt revolucije“ u vrijeme događanja naroda 1988. kada je u tadašnjem Titogradu bilo smijenjeno partijsko rukovodstvo koje se protivili Slobodanu Miloševiću. Među onima koji su sjeli u fotelju bio je i Milo Đukanović, koji je postao lider Socijalističke Crne Gore.

Savez komunista postaje DPS

Savez komunista Jugoslavije je 1991. godine promijenio naziv u Demokratska partija socijalista (DPS) Crne Gore, a Đukanović je ostao njen član.

Iste godine je izabran za premijera i ovu funkciju je obavljao do 5. februara 1998. godine. Godine 1994. je postao potpredsednik DPS, a četiri godine kasnije predsjednik te stranke.

Od aprila 1994. godine bio je jedan od trojice potpredsjednika DPS-a. Ostavku je podnio 25. marta 1997, nakon što su ga Momir Bulatović i još neki članovi DPS-a kritikovali na Glavnom odboru partije zbog toga što je u štampi negativno ocjenjivao poteze vlasti u Beogradu i ličnost predsjednika Srbije. Mjesec kasnije, na prijedlog Momira Bulatovića, ponovo je postao potpredsjednik DPS-a i na toj funkciji ostao do konačnog rascjepa partije.

Kad se rascjep proširio na čitavu Demokratsku partiju socijalista Đukanović je dobio većinu u partiji, a Bulatovićeve prstalice su krajem marta 1998. godine stvorile novu stranku: Socijalističku narodnu partiju. Miloševićevi socijalisti saopštili su da je njihov partner u skupštini SR Jugoslavije novoformirani SNP Momira Bulatovića.

„Danas je gospodin (Slobodan) Milošević čovjek prevaziđene političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom“, kazao je Đukanović 1997. godine i odrekao se čovjeka koji ga je uveo u politiku.

Odrekao se Đukanović, prvo Miloševića, pa Bulatovića, a na kraju i Svetozara Marovića.

Đukanovićeva retorika 90tih, početkom 2000. izvinjenje Hrvatima

Tokom devedesetih, naročito tokom ratnih zbivanja Đukanović je bio Srbin, pa je mrzio šah zbog šahovnice, prezirao je stopostotne Crnogorce.

– Od svega najviše mrzim četnike, ustaše i stopostotne Crnogorce – takođe je izgovorio Đukanović 1992. godine, ne sluteći u tom trenutku da će ostatak njegove političke kerijere proteći u nastojanju da dokaže da su i on, ali i svi koji žive na teritoriji Crne Gore, „stopostotni Crnogorci“, koji govore crnogorskim jezikom, idu u Crnogorsku pravoslavnu crkvu koju je pokušao da osnuje, i nemaju ništa sa Srbijom i Srbima.

Imao je poruku i za Hrvate.

– Ne može se mahati s grančicama mira dok se srpski narod po Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje, dok im se pale kuće i uništavaju imanja samo zato sto su Srbi. Rat se ne dobija dezerterstvom, već mobilizacijom – govorio je Đukanović tokom građanskog rata u Jugoslaviji.

Juna 2000. godine Đukanović je „smogao“ snage i javno se izvinio Hrvatima.

„Što se tiče mog gesta upućenog hrvatskoj javnosti, to je, možda, jedna od najboljih tačaka u mojoj političkoj biografiji“. Deset godina ranije, na zajedničkoj vanrednoj sjednici predsjedništva i Vlade Crne Gore, 3. oktobra 1991, premijer Đukanović je izjavio: „Nametnuti rat ćemo dobiti, baš kao što smo takve protivnike, kao što su oni, pobeđivali tokom čitave naše istorije. Samo, ovog puta ćemo ih pobijediti i završiti zajednički život s njima, nadam se za sva vremena“.

Obećanje o referendumu Crne Gore

Dvije godine je Đukanović obećavao svojim pristalicama referendum o nezavisnosti da bi, na kraju, zaključio: „Moj prioritet nije referendum, već obnova državnosti“. Uporno je ponavljao i Evropi i Beogradu da je stolica u Ujedinjenim nacijama „jedini garant i zaštita crnogorske samobitnosti“, a samim tim „minimum ispod kojeg se ne može ići“, da bi, nakon Solaninog posredovanja i pristanka na redefinisanje zajedničke države, saopštio: „Odgovorno tvrdim da Crna Gora od 1918. nikad više nije bila država nego danas“. Iako je tvrdio da „referendum crnogorskom narodu niko ne može zabraniti“, kada se pojavio briselski komesar za spoljne poslove Havijer Solana pristao je na ekspertske pregovore: „Uvjeren sam da će nakon završetka pregovora u crnogorskom parlamentu o zakazivanju referenduma uslijediti odluka „. Objašnjavajući odustajanje od projekta samostalne države, Đukanović je realpolitički konstatovao: „Ovo je maksimum koji smo mogli da ostvarimo u ovom trenutku“.

Đukanović se ponovo predomislio pa je 2006 godine organizovao referendum i Crna Gora je postala nezavisna država.

Tokom poslednjijh 15 godina Crna Gora je, prema mišljenju mnogi, postala njegov privatni feud. Kako su godine prolazile, tako je retorika Đukanovića postala opasnija, pa je od velikog Srbina postao veliki Crnogorac.

Srbe je u međuvremenu proglasio za neprijatelje, 1918. želio da se nikad ne ponovi, priznao je Kosovo, promijenio zastavu, nametnuo crnogorski jezik.

Kosovo kao „bedem srpskog naroda“

Govorio je Đukanović nebrojano puta i o Kosovu.

– Na Kosovu je napadnuta Jugoslavija. Kosovo je bedem srpskog i crnogorskog naroda koje ne može pasti dok je nas i pokoljenja naših potomaka. Nebrojeno puta smo rekli: Kosovo se mora braniti svim sredstvima – rekao je Đukanović povodom napada Albanaca na srpsko stanovništvo na Kosovu i njihovih nastojanja, da već s početka devedesetih, proglase samostalnost Kosova.

Međutim, u oktobru 2008. godine, Crna Gora priznaje jednostranu proglašenu nezavisnost Kosova, a Milo Đukanović ističe kako će država na čijem je čelu učiniti sve napore kako bi uspostavila „najbolje moguće diplomatske odnose sa Kosovom“.

Još jedna i Đukanovićeva tvrdnja odstupa od svega onoga na čemu je radio prethodnih godina.

– Zbog vjekovnih bratskih veza. Zajedničke krvi u svim ratovima prolivene, zbog vjekovnog sna najboljih Crnogoraca i Srba, zbog izvjesno bolje zajedničke budućnosti, Crna Gora se i otvorenog srca opredijelila za život u zajedničkoj državi sa Srbijom – rekao je on svojevremeno.

„Zajedničku krv“ prolivenu u Prvom svjetskom ratu, brzo je zaboravio, a Podgoričku skupštinu 1918. godine proglasio okupacijom Crne Gore.

Komite i Milo

Ovo su samo neke od izjava odlazećeg predsjednika Crne Gore koje je suštinski izmijenio, u najznačajnijoj mjeri doprinoseći, godinama unazad, ozbiljnom narušavanju odnosa dvije identitetski, kulturno, bratski… na pregršt načina, povezane države, Srbije i Crne Gore.

Sada je predsjednik Komita, njemu kliču građani koji sebe tako nazivaju, njih podržava i poziva na „odbranu“ države. Oni pale baklje i dočekuju predsjednika kad dođe u Nikšić, „brane državu“, organizuju skupove doživljajući Đukanoviča kao vrhovnog vođu.

Komite su bili preteča pokreta za obnovu nezavisne Crne Gore 2006. godine, rekao je Đukanović prošle godine prilikom otkrivanja spomenika u Nikšiću, i time je, čini se, pokrenuo priču o komitima u Crnoj Gori.

U 21. vijeku Crna Gora je dobila nove komitske pokrete, a možda i predsjednik u budućnosti ponovo promijeni naziv i ideologiju Demokratske partije socijalista.