Đukanović i ortaci stvorili privatni posjed: Nekoliko porodica kidnapovale državne institucije i zarobila državu!

Đukanovićeve izjave, ističe Crnogorac, predstavljaju ignorisanje narodne volje, bilo da su iskazane na impresivnim protestnim litijama, koje su fenomen bez premca u crnogorskoj istoriji, bilo da je dokazana istraživanjima javnog mjenja.

Crnogorac, koji je pored ostalog i član Kraljevskog instituta za spoljne odnose iz Londona (Četam haus), nema dilemu da je Đukanović sintagmom „završiti posao“ možda i nesvjesno dao najbolji i najjezgrovitiji opis, kako kaže, skandaloznog Zakona o slobodi vjeroispovjesti koji obećava da sprovede. Iz njegove vizure, to zaista jeste tek jedan „posao”, i to  – „posao ekstrakcije resursa iz crkvene imovine koja je crkvenim i narodnim trudom nastajala i branjena vjekovima“, primjećuje naš sagovornik.

„Samo najnaivniji vjeruju da je Đukanovićeva namjera državnička ili nacionalna. Riječ je o totalitarnoj pretenziji nekolicine porodica, koje su kidnapovale državne institucije i bespravno otuđile dobra koja pripadaju svima. Narod Crne Gore štedi u njihovim bankama, školuje djecu na njihovim univerzitetima, prisiljen je da se liječi u njihovim bolnicama, kupovaće struju iz njihovih elektrana, ali, međutim – ide u crkve koje nisu njihove. To je suština spora, i sva Đukanovićeva neubjedljiva retorika to ne može prikriti“, navodi Crnogorac.

Naš sagovornik ukazuje da se predstojeći parlamentarni izbori u Crnoj Gori pored ostalog mogu smatrati svojevrsnim ispitom vjere za crnogorske građane, ali da istovremeno nema, niti može biti govora da je u pitanju referendum o Crkvi – tj. zajednici koju je prije dvije hiljade godina stvorio sâm Gospod, što je, kako ocjenjuje, besmislena i bogohulna ideja.

On posebno ukazuje na opasnu zamjenu tezakoju forsira vlast u Podgorici da je Crkva ta koja se odlučila na „ulazak u politiku”, te da želi da učestvuje u političkoj borbi, ali napominje da se Crkva jeste odlučila da, demonstrirajući krajnje dostojanstvo, stavi do znanja da će braniti svetinje koje prvenstveno pripadaju onima kojima su posvećene.

„Ovo pitanje je u centar političkog života postavio Đukanović, u pokušaju da produbi neprirodnu i dugoročno neodrživu podjelukoju je izazvao, ne bi li mobilisao podršku poslednjeg sloja koji mu je ostao odan – sloja neukih i pseudointelektualnih. Mitropolija crnogorsko-primorska ima nesumnjiv kontinuitet koji datira od njenog osnivanja od strane Pećke patrijaršije, kao što njena nezavisnost i status cetinjskih vladika kao egzarha pećkoga trona za vrijeme otomanske okupacije, datira od ukidanja Patrijaršije od strane Turaka. Ujedinjenje Cetinjske, Karlovačke i Beogradske mitropolije u jedinstvenu crkvu po stvaranju Kraljevine SHS, doživljeno je od strane cjelokupnog tadašnjeg svještenstva kao obnova Pećke patrijaršije. Stoga je status Mitropolije zaista unutrašnje pitanje crkvene organizacije, a sve drugo samo odraz nebrojeno puta odbačene etnofiletističke jeresi“, decidan je Crnogorac.

Crnogorac je takođe uvjeren da Zakon o slobodi vjeroispovjesti kojim je izvršen atak na moderno shvatanje nepovredivosti vlasništva i suspendovana sekularna priroda države, što je na tlu Evrope akt nečuven od Vestfalskog mira – ne može opstati.

Takozvana CPC nikada neće biti autokefalna

On dodaje i da bi registracija Crkve na kojoj insistira Đukanovićeva vlast, a koja ima neprekinut kontinuitet od osam vjekova, bio bizaran i besmislen čin.

Ovaj politikolog je takođe uvjeren i da bez obzira na istorijske aspekte, tzv. Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) koja kao direktan izraz etnofiletizma, a pogotovo kao eventualna buduća privatna Đukanovićeva pseudo-vjerska organizacija, nikada ne može postati kanonska crkva.

„Ne zbog bilo čije političke volje, već zbog onog što proističe iz sistema pravoslavne teologije– sveštenik ne vrši službu na osnovu toga što je navukao mantiju, niti zato što je diplomirao teologiju. On to čini, jer je na njemu blagoslov Sv. Duha, u neprekinutom nizu od Svetih apostola do današnjeg dana. Raščinjen sveštenik izgubio je taj blagoslov. Njegova je mantija kostim, a njegov je obred performans i predstava. I to se nikada ne može promijeniti, sve da najveće sile ovoga svijeta zapovijede drugačije, a kamoli nekadašnji komunistički aparatčik“, poručuje Crnogorac.

(Sputnjik)