Đukanović evocirao referendumske uspomene: Ovo su razlozi zbog čega je vođa bloka za nezavisnu državu razbio zajednicu Srbije i Crne Gore i stvorio svoj privatni feud!

Bivši predsjednik države, premijer i počasni predsjednik DPS-a Milo Đukanović gostovao je na E televiziji a povodom 20 godina od nezavisnosti Crne Gore nekoliko puta zapitao šta će mu sve ovo, ali i da bi razmišljao i postupao isto.

„Jednostavno, pred nama su bili veliki izazovi i postavili smo visoke ciljeve. Sve prepreke i tegobe nisu pogađale samo mene već i ljude bliske meni i to mi se činilo kao mala žrtva u odnosu na ciljeve“, naveo je Đukanović.

Dodao je da je Haška konferencija, održana 1991. godine bila poslednja šansa za mirnu disoluciju Jugoslaviju i „obnovu nezavisnosti“.

„Mislim da je korektno podsjetiti. Već tada, neformalni lider jugoslovenske države bio je Slobodan Milošević koji je pod apsolutnom kontrolom imao JNA. Ako je taj aparat vlasti bio u stanju da zametne prvi rat u Sloveniji a da nakon toga nastavi krvavije ratove u Hrvatskoj i BiH, bila bi realna pretpostavka da ne bi svoj krvavi pir nastavili u Crnoj Gori koja je bila najpodesnija za taj scenario. Tri su razloga – Crna Gora je bila opterećena crnogorsko-srpskim kontroverzama a u tom vremenu bila inficirana velikosrpskim nacionalizmom a bila je i nepripripremljena za kraj Jugoslavije. Dok su se Slovenija, Hrvatska i Makedonija u poslednjim godinama trajanja Jugoslavije pripremali za alternativu takvoj zajedničkoj državi, Crna Gora je idalje živjela u jugoslovenskom idealizmu. Prethodno rukovodstvo kao da nije željelo da prihvati ideju da bi se mogla ugasiti SFRJ. Dakle, ne samo crnogorsko rukovodstvo nego i ukupna javnost nije bila spremna za kraj Jugoslavije. Tada se dogodila i revolucionarna promjena vlasti, ljudi koji su časno i kompetentno obavljali posao napustili su političku pozornicu. Tako smo ostali bez političkog iskustva za vremena koja su nastupala“, naveo je Đukanović.

Dodao je da je Milan Kučan bio važan faktor stabilnosti kao i Gligorov u Makedoniji.

„Za donošenje teških odluka je u Hrvatskoj to bio Tuđman, kasnije i Mesić. Crna Gora nije imala takav oslonac za donošenje teških odluka jer se tada revolucionarno na čelu našla nova generacija ljudi bez životnog iskustva. To je dio razloga za neke pogrešne odluke koje je Crna Gora donijela 90-ih godina tokom rasplamsavanja političke krize. U tom vremenu smo pripremali temelj za popravni, i za obnovu nezavisnosti. Najteža je bila stvoriti kritičnu masu podrške obnovi nezavisnosti Crne Gore. Nije to bilo jednostavno“, naveo je Đukanović.

Mišljenja je i da je u tome dobar dio razloga za određene greške koje je Crna Gora učinila u tim prvim 90-im godinama tokom rasplamsavanja jugoslovenske političke krize.

„Vrijeme od tada pa do 21. maja 2006. godine je vrijeme u kojem je Crna Gora pripremala teren za mirno razdruživanje sa Srbijom za obnovu nezavisnosti, kako bi preuzela kontrolu nad svojom budućnošću – kazao je Đukanović

Đukanović ističe da su brojne pretpostavke koje je trebalo obezbijediti, od kojih je najzahtjevnija bila stvoriti dovoljnu, tj. kritičnu masu podrške obnovi nezavisnosti Crne Gore u crnogorskoj javnosti.

– Nije to bilo tako jednostavno. Mnogi analitičari se slažu da su predsjednički izbori 1997. godine istorijski međaš novije Crne Gore. Odmah nakon tih predsjedničkih, zakazali smo i vanredne parlamentarne izbore u maju 1998. godine. Na tim izborima su se sudarile dvije koalicije; jedna – suverenistička, građanska, multietnička, proevropska koja je osvojila 170 hiljada glasova i njoj suprotstavljena koalicija okupljena oko Socijalističke narodne partije – nazovimo je slobodno ”promiloševićevska” koalicija, koja je osvojila 130 hiljada. Dakle, razlika je bila 40 hiljada glasova. Nepune tri godine kasnije pala je Vlada Crne Gore zbog izlaska Narodne stranke iz te Vlade, nakon što je Demokratska partija socijalista, kao kičma te Vlade, odlučila da promijeni svoj program i da se, umjesto dotadašnjeg zalaganja za Crnu Goru kao ravnopravnu članicu jugoslovenske federacije, opredijeli za obnovu nezavisnosti Crne Gore. Zbog toga smo morali na izbore u aprilu, 2001. godine na kojima se razlika u glasovima između dvije suprotstavljene koalicije istopila na 5,5 hiljada glasova. Nepunu godinu dana je trajala ta vlada, u međuvremenu smo potpisali Beogradski sporazum, zbog snažnog pritiska Evropske unije i njihovog očekivanja da prihvatimo zahtjev za odlaganje referenduma, a da ćemo zauzvrat dobiti njihovo legitimisanje tog procesa, što smo smatrali ključnim dobitkom – prisjeća se on.

Đukanović podsjeća na ozbiljne kritike suverenističke javnosti Crne Gore nakon potpisivanja Beogradskog sporazuma, ali i na pomjeranje u biračkom tijelu, sada u korist građanske koalicije, koje je uslijedilo na izborima u oktobru 2002. godine.

– Povratila se razlika od 35 hiljada glasova u našu korist. Sve ovo bjelodano svjedoči o nespremnosti crnogorske biračke javnosti u tom trenutku da shvati neminovnost obnove nezavisnosti. Na tom pitanju je valjalo i dalje raditi. I radili smo. Mislim da smo radili dobro i usuđujem se da kažem, da u periodu od 1996. kada je krenulo gibanje u državnoj politici Crne Gore, pa do 2006. godine, nijesmo napravili niti jednu grešku. A nijesmo imali podržavaoca ideje obnove nezavisnosti nigdje u svijetu, ni na istoku, ni na zapadu, ni u Evropi, ni u Americi. Jednoglasno svi su bili protiv crnogorske nezavisnosti, a u Srbiji i u dijelu crnogorske javnosti smo imali neprijateljski odnos prema toj ideji. Da smo kojim slučajem ignorisali potrebu da dodatno radimo sa domaćom javnošću i da smo ignorisali partnersku ponudu Evropske unije u tom trenutku, siguran sam da bismo tu šansu uludo potrošili. Ovako, mi smo na kraju došli do cilja oni koji su nas sumnjičili i oni koji su smatrali da je bolje da ne insistiramo na nezavisnosti prihvatili su epilog. Sjetio sam se tada, nekoliko dana nakon završenog referenduma, prilikom mog prvog susreta sa Havijerom Solanom u Briselu, nečega što mi je ranije kazao Stiv Henke, američki profesor, specijalista za finansije, u jednom periodu i moj savjetnik: ”Moraćete da prođete preko jednog visokog mosta ispod kojeg je nabujala rijeka. Ako padnete, niko vas neće pretjerano žaliti, ako pređete preko tog mosta, svi će vas dočekati kao da su jedva čekali da vas vide – prisjeća se Đukanović.

Dodao je da je bilo potrebno pametno menadžirati i voditi duge pripreme ne bi li se stvorila nova šansa za miran razlaz Srbije i Crne Gore.

Zanimljivo, nije obuhvatio svoj raniji politički period kada je govorio da će zauvijek završiti sa Hrvatima, da mrzi šah zbog šahovnice te da pokojni Momir Bulatović ne treba da brani srpstvo od njega te da je snabdijevao gorivo za Srebrenicu.

Priznao je i grešku za napad na Dubrovnik.

„To je vrijeme teških i neprikladnih izjava na tu i neke druge teme. Nisam srećan zbog tih izjava. Izjava je bilo sa svih adresa ali to ozbiljnom čovjeku ne predstavlja alibi za učinjene greške. Moje greške su moje i zato sam se 2000. godine sa Mesićem izvinio Hrvatskoj i građanima što su građani Crne Gore učinili na Konavlima i u Dubrovniku. Dosta toga što se događalo je bila posljedica manipulacije a one su stizale iz Beograda i njihovih medija. To je vrijeme apsolutne medijske zavisnosti od medijskih centara iz Beograda. Tada ste na RTCG-u imali dva dnevnika, ništa drugo nije bila naša produkciju, sve ostalo je bio RTS. Tako je tekla indoktrinacija ka crnogorskoj javnosti. Tako se moglo realno naći neprijateljsko raspoloženje prema Crnoj Gori i zato smo imali lošu epizodu u odnosima sa Hrvatskom“, naveo je Đukanović dodajući da je to bilo nedostojno za Crnogorce.

Salva napada na Miloševića, Beograd i Srbiju, ali i tvrdi: „I Hrvati su govorili o hrvatskoj Boki do Bara i to je sve podgrijavalo atmosferu 90-ih; Svakako sam im se izvinio za Dubrovnik“

Nazvao je manipulacijama da su Hrvati gađali Herceg Novi a što je navodno ponukalo građane Crne Gore da napadnu Dubrovnik (iako postoje dokumenta o djelovanju paravojnih snaga prim. aut.).

„Predsjednik Hrvatske je i govorio o hrvatskoj Boki do Bara. Mislim da je lakše razumjeti kako je stvarana zapaljiva atmosfera a ljudi koji se nađu u metežu rata neracionalno reaguju. Na sreću danas možemo da kažemo da smo uspješno prevazišli te susjedske probleme. Nakon izvinjenja na koje sam podsjetio tokom svog političkog djelovanja rekao bih da sam predano radio da prevaziđemo loše emocije u međudržavnim odnosima i da gradimo najbolje moguće odnose ne samo prema Hrvatskoj. Mislim da je Crna Gora zadugo, sve do 2020. godine bila uzoran primjer u regionu“, kazao je on.

„Nismo imali otvorenih pitanja ni sa jednom suverenom državom i da nismo potpisivali ugovore o razgraničenju jer smo stvorili atmosferu gdje nema teritorijalnih pretenzija ni sa jedne ni sa druge strane“, naveo je Đukanović.

Govoreći o izvinjenju Hrvatskoj, navodi da je za tako nešto bilo potrebe, ali i da se izvinjavao i crnogorskoj javnosti koji je bio protiv učešća u ratu na tom prostoru.

„Prevashodno je izvinjenje moralo da ide prema susjedima jer smo mi upali u njihovu kuću i počinili nešto što ne priliči Crnogorcima. Sva poliitka koju sam vodio od tog perioda pa nadalje je bila politika izvinjenja građanima Crne Gore za greške počinjene u prvim danima jugoslovenske krize. Ostalo što je uslijedilo je bila demonstracija pune odgovornosti i posljedica koje su nam te odluke donijele. To nije bio moj lični doživljaj misje obnove nezavisnosti ali ću reći da sam imao i to na umu. Bio sam dio rukovodstva u početnom periodu. Nisam tada bio lider. Lider je bio predsjednik države. I predsjednici država SCG i SRJ su kormilarili politikom koja je trebala da dovede do kraja rata. Ja sam bio predsjednik Vlade koji se bavio drugim pitanjima ali sam se osjećao odgovornim za pogrešne odluke i obavezu da iz tih posljedica izađemo. To mi je bio snažan dodatni motiv da istrajem na tom putu i da konačno 21. maja 2006. godine na miran način, poštujući demokratske standarde u dosluhu sa EU ostvarimo crnogorsku nezavisnost“, naveo je on.

A govoreći o Haškom sporazumu i predlogu lorda Karingtona, naveo je da su svi bili usaglašeni, a da je za dan Slobodan Milošević promijenio svoj stav.

„Ono što je čudno je da Milošević nije sa tom promjenom upoznao Momira Bulatovića. To smatram čudnim i nekorektnim. Sjećate se hajke medijskih krugova iz Beograda prema predsjedniku Bulatoviću i Crnoj Gori. A sada, kako je to uticalo na međusobne odnose, mislim da to nije bio početak razlika. Mislim da su se one uočavale i prije Haških konferencija. Tadašnji opozicioni mediji su jednako bili kritički nastrojeni prema Bulatoviću i meni, uočavali razlike i analiziraju kuda bi razlike mogle da odvedu. Dio razlika je bio u ličnostima. Ja sam uvijek bio skloniji tvrđim političkim formulacijama. Uoči Haških konferencija sam govorio da Crna Gora treba da preuzme sve suverene nadležnosti ako nema Jugoslavije i da iz te pozicije pregovara sa onima koji bi stvorili neku novu Jugoslaviju. Bulatović nije bio sklon radikalnim idejama. On je ipak bio nepopravljivo vezan za Jugoslaviju. Da ne bude grubo da kažem – na način koji je bio da kažem nedovoljno brižan za posljedice koje takvo opredjeljenje može da proizvede po Crnu Goru. On je bio privržen ideji Jugoslavije bez preduslova i alternative. To je saopštio na raskolnom odboru DPS-a u martu 1997. godine“, naveo je Đukanović.

Dodao je da ne može da se poveže sa osobom koja po svaku cijenu ne bi dala vlast.

„Čak sam i odbijao mjesto premijera i želio da predsjednik Vlade bude neko ko je bio na čelu velikih preduzeća jer je to bila ekonomija rata. Pravdao sam se da pravo pripada partiji a Momir Bulatović je bio predsjednik partija. Triput sam na pobjedama na izborima napuštao vlast. Da li ova priča govori o nekome ko je bio spreman da pravi razne vratolomije da bi ostao na vladajućoj poziciji? Nadam se da ne“, naveo je on.

Dodao je da je nezavisnost bila težak posao i da je bilo potrebno uvjeriti crnogorsku javnost u ispravnost te odluke, a da ona nije sklona nesigurnostima, Đukanović misli da je ipak to bila pragmatična odluka.

„Prošlo je mnogo odluka gdje nismo mogli da ostvarimo cilj ravnopravnosti za Srbijom. Jasni signali da je to nemoguće su stizali 1991. godine. Sjećam se nesporazuma oko zajedničkog korišćenja saveznih resursa poput saveznih robnih rezervi ali to nije bilo vrijeme gdje ste htjeli da na brzinu otvarate ta pitanja. To je bilo vrijeme u kojima je počinjao rat i imali ste preče obaveze. Ali čovjek ostavlja prostor da se odnosi poprave. Ali kada se taj problem kontinuirano ponavlja od 1991. do 1999. onda mislim da imate pravo da na bazi tog ličnog iskustva shvatite da i dalje zadržavanje u tom aranžmanu je gubljenje vremena i trošenje strpljenja crnogorske političke javnosti i da je trenutak da nešto o čemu razmišljate godinama, da ozbiljno menadžirate i da je vrijeme da to ozvaničite. To sam uradio u tom periodu“, naveo je Đukanović.

Dodao je da je Slboodan Milošević započeo rat protiv NATO saveza, navodeći da je to iracionalno, a tako mobilisao podršku javnosti ne mareći da u ogromnu štetu uvodi Crnu Goru kao drugu članicu federacije i da je tu došao kraj i da mora promijeniti stratešku političku odrednicu – i tako je došlo do nezavisnosti.

„Nije bilo spektakularnog događaja niti važne činjenice koja me opredijelila za takav stav. Sve to je izraz kontinuiranog sticanja iskustva i pravilnog razumijevanja da promjenu koju želite da napravite morate napraviti u uslovima stabilne javnosti. Te ideje su umrle prije nego što su i pokušale da budu testirane. Nije dobro pripremljena javnost koja je trebala prihvatiti ideje i legitimisati ih da bi njima krenuli da se bavite. To je bilo vrijeme kompleksne politike. Kada danas razmišljamo o tome moramo imati na umu da je to bilo jedno bitno drugačije vrijeme od ovog današnjeg. Danas imamo distancu sa koje možemo da analiziramo to vrijeme. Ako ne razumijemo specifičnost tog vremena i ne razumijemo da ovo danas nije ta Crna Gora, iznijećemo pogrešne zaključke za budućnost“, naveo je Đukanović.