Đorđe Đurašević, žrtva policijskog napada u Budvi: Državu nam u svijetu prepoznaju po kriminalu

Kao prva žrtva policijske brutalnosti u Budvi, koja se desila prije desetak dana, ne mogu ostati nijem na sve ono što se dešava u mom rodnom gradu, koji je daleko od onoga što bih želio da bude.

Estetski neprikladan, urbanistički i konceptualno nepromišljen, betonski talas koji je godinama bezosjećajno davio Budvu, noseći pred sobom svo kulturno nasljeđe i javne prostore, gušio je i mene kao studenta. Godinama bespomoćno svjedočim dezintegraciji autentičnog budvanskog, mediteranskog identiteta, narušavanju ambijentalnog okruženja, nepažnji prema graditeljskoj baštini i kulturnom nasljeđu, destrukciji prirodnog bogatstva i stvaranju “betonskog čudovišta“.

Bogatstvo koje nam je priroda podarila i kulturno-istorijsko nasljeđe koje su nam preci ostavili, beskrupulozni tridesetogodišnji tamničari Budve su bez imalo saosjećanja devastirali i tajkunizovali, dovodeći u krizu vjekovni identitet jednog od najstarijih naselja na prostoru Jadrana. Neuspjeli pokušaji Monaka ostvareni u pomiješanim stilovima gradnje i raznobojnim fasadama, kombinovani sa šankovima na kojima se vrti roštilj i polunagim plesačicama koji su godinama bili slika “moderne” Budve ,zamišljene i realizovane od njenih tadašnjih tamničara, učinili su da Budva podsjeća na sve, osim na Mediteran.

Nedostatak javnih prostora, manjak kulturnih institucija i edukativnih događaja, nepotizam i korupcija, izostanak poslovnih šansi, oduzeli su, nažalost, meni kao nekadašnjem srednjoškolcu, a današnjem studentu bilo kakvu šansu za unapređenjem. Moderna istorija mog grada ispisana je betonskom olovkom koja je njegovim pohlepnim tamničarima strpala novac u džepove, a mene i moje vršnjake strpala među hladne i tužne zidine.

Kao crnogorski student, svojim kolegama iz Evrope i svijeta pri upoznavanju prvo moram da objasnim da Montenegro nije španska pokrajina i da se ne nalazi u Južnoj Americi, jer nažalost prepoznatljivost u 21. vijeku nismo stekli ničim što bi privuklo studente i akademike, već nažalost “operacijama” koje privlače kriminalce, mafiju i tajkune. Kriminal, pljačka, korupcija, nepotizam, diktatura su neke od riječi kojima mogu da prezentujem modernu istoriju svoje zemlje, generalno nebitne u bilo kakvim međunarodnim okvirima, toliko da na pojedinim evropskim fakultetima na listama za upis i ne postoji.

Nažalost, ne mogu da ponudim svojim kolegama bilo kakvu studentsku razmjenu gdje bi mogli dodatno da se usavršavaju, jer u obrazovnom paketu svoje zemlje nemam puno da ponudim.Ne mogu da im ponudim ni najbolji univerzitet, niti najbolje centre za istraživanje, ne mogu da se pohvalim nekim revolucionarnim izumom koji je osvojio cijeli svijet, niti najuspješnijim sistemom školovanja, ne mogu da se ponosim najbolje opremljenim školama, niti naporima i sredstvima koje država izdvaja i ulaže u mlade naučnike i studente, niti mogu da sanjam da ću jednog dana ipak moći pošteno da sebi i svojoj porodici obezbijedim dostojanstven život i da će moj trud i moja karijera jednoga dana ipak biti cijenjeni i nagrađeni.

Nažalost, lista snova i neuspjeha je podugačka, a lista prilika i šansi je izuzetno kratka. I onda se tako razgovor sa mojim kolegama iz inostranstva ipak svede na neko ljetnje i kratkotrajno putovanje, jer ni kroz kulturni paket, nažalost, nemam puno da im ponudim. DPS epidemija koja već trideset godina hara ovom državom i odnosi sve lijepo i iskonsko, a ostavlja ponor, agresiju, nasilje, podjele, lopovluk, pustoš i žal, oduzela je i meni kao studentu bilo kakvu šansu za boljitak i napredovanje, priznatost i poštovanje u svijetu.

Organizovana kriminalna grupa je ispisala modernu istoriju Crne Gore u kojoj se ime moje zemlje spominje samo u sintagmi sa riječima mafija, nepotizam, korupcija, itd. Ipak ostaje nada da ćemo ja i moje kolege 1. septembra moći da pronađemo posao bez ikakve članske karte i da će DPS epidemija koja trideset godina paralizuje crnogorsko društvo jednom zauvijek biti poslata u zaborav.