ĐEKA, MAJSTORE!

Piše: Emilo Labudović

Danima nijesam živ bio od straha i neizvjesnosti šta će biti sa onom djevojkom koja je, otvorenim eksponiranjem svojih (pre)slobodnih shvatnja i pogleda na svoju i seksualnost drugih, čitavu Vladu o čudu smela.

Hoće li ostati bez posla i bez hljeba, hoće li morati opet u javnost da, kad već skida krpice, namakne neki evro za preživjeti, hoće li iz gole (pazi, opet golotinja) nužde morati da osnuje partiju i povede borbu za pravo na slobodan seks svuda i na svakom mjestu, makar „mjesto“ bilo i vladini kabineti… Rekoh, živi strah i briga su me jeli svih ovih dana kad evo spasa: ne da Đeka svoj kadar, kakav god da je.

I neka ne da. Jer, slovo zakona je takvo kakvo je i mora se poštovati. Za sve drugo, od komoćenja državnim foteljama, ucjenjivanja „dužnosnika“ vatrenim scenama i uzdasima, trgovine uticajem, spiskova uticajnih koji su klekli pred njom, a i ona pred njima, postoje, ili bi valjda trebalo da postoje, neki drugi zakoni i neki drugi ministri, tužioci, sudije…

Đeka sa tim nema veze, na njemu je samo da poštuje osnovne odredbe o pravu nosioca rukovodnih funkcija nakon prestanka istih. I Đeka, onako pravedan kakvog ga je Bog dao, ni po babu ni po stričevima, odluči: zakon je zakon, a „seks, laži i video trake“ su priče za nešto drugo. Bravo, Đeka, majstore!

To što su neki pokušali da od malo seksa, u radno i van radnog vremena, na vladinim tepisima i foteljama, pokušali da naprave mini – aferu tipa Epštajn, završilo se taman kako je i počelo: neko ga je žestoko ispušio.

A i kako ne bi kad smo kao država žestoko uznapredovali u pogledu usvajanja temeljnih evropskih vrijednosti od kojih je, izgleda, najtemeljnija ona da „keca lud zbunjenog, kad god može i gdje god može“, pa makar i u Vladi.

Odmakli smo mi miljama od onog vremena kad su spuštene gaće onog nesrećnog Ivaniševića koštale ne samo funkcije već i, reklo bi se, žestoke društvene izolacije. Sada, kad smo na korak da postanemo Evropljani, sve one norme, pisana i nepisana pravila, a stid, lični i javni, prije svih, su demode i relikt prošlosti. Crni Marko Miljanov, da se kojm slučajem digne iz groba, ni okrenuo se ne bi oko sebe a već bi se iz istih stopa vratio nazad.

A bez tih skrupula, zakon, kao od majke go, ostaje jedino rešenje. I zato, aferim, Đeka!

Ima jedna pjesma Vesne, ne Medenice, mada bi i njoj „legla“, već one Zmijanac koja se zove: „Šta ostane kad padnu haljine“? Mada se odgovor na ovo pitanje čini jednostavnim i jedino mogućim, ipak bih sebi ostavio pravo na dilemu.

Jer, očito je, da zavisi od ugla gledanja. Za neke ostaju raspojasana golotinja gdje joj mjesto nije i nešto malo javnog stida, a za neke samo – zakon. I to go – golcat, kao da je u Briselu rođen. I zato, još jednon: bravo, Đeka, majstore. Nego kako. Ko tebe seksom i preverzijama, ti njega zaknom, pa ko duže istraje.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)