ĐE SE DEDE ČOJSTVO I JUNAŠTVO CRNOGORSKOG VOJNIKA

PIŠE: Perica Đaković

Ne znam prosto kako započeti ovu priču, jer sam zbunjen činjenicom da se tako nešto moglo desiti u zemlji Marka Miljanova. Da kolona, ne običnih, već vojnih vozila među kojima je bio i sanitet sa ljekarskom ekipom, prođe pored povređenog čovjeka koji leži na cesti, vapeći za pomoć, a da ne stane, ne pruži pomoć čovjeku i čak se i ne osvrnu!? Eto, to se desilo ovoga četvrtka na putu od Budve do Tivta gdje je u saobraćajnoj nesreći poginuo 13-togodišnjak . Da se čovjek upita gdje mi to zaista živimo. Zato i nije čudo što je ovo, ne znam kako ga nazvati, činjenje ili nečinjenje, izazvalo veliki revolt među građanima u Crnoj Gori. Pravdanje da nisu stali, navodno zbog „pravila službe“ kod običnih ljudi, kako bi narod rekao „ne pije vodu“. Ako je kome u opisu posla da spasava ljudske živote onda je to prije svega ljudima u uniformi. Izgleda da se kod nas sve okrenulo naglavačke. Da ljudi u uniformi izgleda ne služe svome narodu, već nekim pojedincima zbog nekih njima sitnih interesa, vidjeli smo to najbolje na primjeru pojedinih policijskih službenika.

Narod je u svim anketama, barem do sada, visoko povjerenje imao baš prema vojnicima, jer u njima je vidio čojstvo i junaštvo Marka Miljanova, koji je znao da prekine bitku da bi protivniku doturio džebanu i dao mu ravnopravnu šansu. Gorčinu kod ljudi koji su javno iznijeli svoj stav o ovom posljednjem (ne)djelu pripadnika Vojske Crne Gore, još više je izazvalo saznanje, a što nema nikakve veze sa njihovim postupkom, jeste da je pomenuti vojni konvoj bio u Tivtu na zadatku pratnje i zaštite visokog stranog zvaničnika. Tačnije, bili su da pruže između ostalog i medicinsko osiguranje visokom oficiru NATO-a koji je boravio u zvaničnoj posjeti Crnoj Gori. Brojni su svjedoci koji su potez vojnog eskorta vidjeli, neki čak i bacili kamen na kolonu koja se nije zaustavila, a pojedina bivša vojna lica posramljena postupkom svojih nazovi „kolega“. Nazovi kolege su vjerovatno i oni sto su na brod Jadran donijeli drogu i bruku, nažalost ne usamljenu na vojsku. Bilo je tu i Sinjajevine, pa spomen ploča u Morinju u režiji „mirotvoraca“ Raška Konjevića i Ranka Krivokapića koju vojska čuva…

Biće interesantno vidjeti kako će reagovati novi vojni ministar Dragan Krapović, koji je odmah zatražio utvrđivanje postupka i koji se eto, ni kriv ni dužan na početku svog novog posla našao pred ovakvim potezom.

Čin koji se odigrao pokazao je da smo kao društvo dotakli dno, da nam je važnije da komentarišemo i osudimo sa kojom je pjesmom na meč izašla teniska reprezentacija druge zemlje, ali ne da se oglasimo i osudimo čin čiji smo mi akteri. Nama je izgleda uvijek neko drugi kriv pa i onda kad mi pjevamo na primjer Tomsonove pjesme.

I pozvaću se na dio izjave profesorice Mare Šćepanović: „Nije mi jasno gdje su nestali potomci tog hrabrog naroda, ponosni Crnogorci koji kažu da su bili baklja slobode 500 godina u Osmanskom carstvu“.

Interesuje me samo kako bi u ovom slučaju reagovao Marko Miljanov, da li bi on robovao paragrafima, ili po cijenu gubitka čina i posla stao i pružio pomoć povrijeđenom.