Đe ćeš za praznike?

Piše: Kasper I

Neću sigurno na Trg nezavisnosti da slušam Rikija Martina. Neću ni da gledam pola Podgorice kako se gura, snima telefonom i pokušava da ubijedi sebe da je prisustvovala istorijskom događaju. A baš zato, ovih dana jedno pitanje odzvanja glasnije od svake predizborne pjesme i svakog festivalskog razglasa: Đe ćeš za praznike?

To pitanje u Crnoj Gori nikad nije samo turističko. Ono je društveno, političko, porodično i ekonomsko pitanje. Jer kod nas praznici nijesu samo odmor. Oni su bijeg. Od gužve, od nervoze, od svakodnevice, od grada koji je odavno postao pretijesan za sopstvene stanovnike.

I svake godine ista slika. Jedni će put Dubrovnika, Trebinja ili Beograda, da okače storije kako “pune baterije”. Drugi će na selo, kod rođaka, da se malo ćuti, jede domaći sir i sluša tišina koju u Podgorici više ne možeš kupiti ni za ozbiljne pare. Treći će ostati kući, uz klimu i spuštene roletne, jer je i to nekad luksuz — imati mir.

Ja iskreno razumijem ove što bježe na selo. U zemlji koja se godinama urbanizuje bez plana, selo je postalo posljednja oaza normalnosti. Tamo još uvijek neko pita jesi li gladan prije nego što te pita za koga glasaš. Tamo telefon nema signal na svakom brdu, ali ljudi imaju više kontakta nego mi u gradovima sa internetom od hiljadu megabita.

A grad? Grad za praznike postaje pozornica kolektivnog dokazivanja da nam je dobro. Organizuju se koncerti, bine, vatrometi, manifestacije, politički govori upakovani u zabavu. Ove godine centralni događaj biće koncert Rikija Martina u Podgorici.

I sad će neko reći — pa što fali? Ne fali ništa. Naprotiv, lijepo je da Crna Gora može da dovede svjetsko ime. Ali je zanimljivo kako kod nas svaki veliki koncert odmah postane političko i identitetsko pitanje. Kao da nije dovoljno da čovjek jednostavno kaže: “Nije to moj fazon.” Moraš odmah biti za ili protiv države, vlasti, Evrope, tradicije ili nečega petog.

A istina je mnogo prostija. Ljudi su umorni.

Umorni od cijena koje skaču pred svaki praznik. Umorni od saobraćaja u kojem ti od Podgorice do mora treba vremena kao nekad do Beča. Umorni od toga što se svaki slobodan dan pretvori u kolektivnu migraciju stanovništva. I zato pitanje “đe ćeš za praznike” više liči na pitanje opstanka nego izbora.

Biće, naravno, i drugih koncerata širom Crne Gore. Najavljeni su nastupi u više gradova, od primorja do sjevera, a programi će trajati danima. Biće muzike, bine, zastava i vatrometa. I sve je to u redu. Država voli spektakl, a narod makar na kratko voli da zaboravi probleme.

Ali mene više zanima nešto drugo. Što ostaje kad se ugase reflektori? Kad se bine uklone? Kad turisti odu, a računi stignu?

Možda baš zato ove godine neću niđe daleko. Možda je najveći luksuz ostati neđe đe nema potrebe da glumiš da se provodiš. Bez buke, bez mase i bez potrebe da svakome dokazuješ kako ti je život zanimljiv.

Jer nekad je najbolji odgovor na pitanje “đe ćeš za praznike” upravo ovo:

“Nidje. I baš mi je dobro.”!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)