Za dijete je granica uslov za razvoj buduće slobode, odgovornosti i unutrašnjeg reda. Granica je okvir u kojem dijete uči šta znači postojanje unutrašnje strukture, moralne orijentacije i osjećaja kontinuiteta. Dijete se ne rađa sa formiranim „ja“ niti sa sposobnošću donošenja odluka u važnim razvojnim pitanjima. Te funkcije se razvijaju postepeno i uvijek u odnosu sa odraslim koji preuzima ulogu pomoćnog ega. Roditelj privremeno misli, odlučuje i ograničava umjesto djeteta dok ono ne bude sposobno da to radi samo.
Britanski psihoanalitičar i pedijatar, Donald Vinikot, naučio nas je koliko je zapravo neophodno da roditelj može da „nosi”, izdrži i obradi dječju agresivnost i mržnju, bez odbacivanja djeteta. Roditelj treba da može da djetetu pokaže da njegova mržnja nije pogubna, da će biti prihvaćeno i kada je bijesno, i da frustracije neće narušiti odnos. Dijete kroz ovakvu roditeljsku modulaciju uči šta je dobra granica i stiče važno životno iskustvo u kojem nije samo, već ima oslonac. Roditelj treba da pokaže da može da izdrži teret, ali i da jasno pokaže da određeni višak agresije i iživljavanje neće biti tolerisani.
Bez takvih granica dijete ostaje prepušteno haosu. Roditelj koji ne može da izdrži djetetove emocije doprinosi stvaranju konfuzije kod djeteta. Takva djeca postaju kandidati za buduće psihičke probleme.
Danas mnogi roditelji nisu u stanju da postave ovakve granice. Anksiozni su, podložni trendovima i gotovim receptima. Kada anksioznom roditelju plasiramo ideju da se roditeljstvo uči, on često postaje još anksiozniji. Naravno, opšte smjernice poput „ne tucite dijete“, „pričajte s njim“, „budite spontani i iskreni“ mogu biti korisni orijentiri. Ali umjesto toga danas se roditeljima nude stotine škola roditeljstva i hiljade onlajn savjeta. To narušava spontanost roditelja i stvara osjećaj nesigurnosti i nesposobnosti ako ne prate „uputstva“. U tom preopterećenju savjetima, za već anksiozne roditelje često je bolje da izaberu jedan pristup i drže ga se, nego da se gube u beskrajnim receptima za savršenstvo.
Svaki roditelj griješi. Griješi i tokom kurseva i poslije njih, i ako ide na terapiju i ako ne ide. Kada se to prihvati, ljudima bude lakše. Dijete ne želi savršenog roditelja, već običnog čovjeka od krvi i mesa koji će mu pokazati stvarni život i pripremiti ga za njega.
Djetetu je potrebna iskrena figura koja griješi i priznaje svoje slabosti i kroz to uči. Roditelj koji je „mašina“ za sprovođenje teorijskih principa ne može pružiti sigurnost, jer dijete ne prepoznaje iskrenost u pravilima koja nisu povezana sa živim iskustvom.
Iskrena i nesavršena roditeljska figura omogućava djetetu da se identifikuje sa realnim životom, da uči kroz greške i konflikte. Roditelji koji nastoje da sve kontrolišu ili da budu savršeni stvaraju nerealna očekivanja i slabe unutrašnju strukturu djeteta. Oni koji štite djecu od svakog bola i frustracije, „pod staklenim zvonom“, često ih onesposobljavaju za životne izazove.
Granica, postavljena kroz stabilnu, fleksibilnu i emocionalno dostupnu roditeljsku figuru, omogućava djetetu da izgradi unutrašnji red, identitet i integritet. Disciplina je iskustvo ljubavi i odgovornosti. Tek kroz takve granice dijete uči da sloboda nosi odgovornost i da izbor znači mogućnost da postane autor sopstvenog života.
Roditelj koji postavlja granice mora biti sposoban da izdrži dječju agresiju, ali i da je ograniči. On djetetu pruža iskustvo stabilnosti i sigurnosti, bez uništavanja njegove ličnosti. Dijete uči da svijet funkcioniše kroz pravila koja nisu proizvoljna i da granice nisu represija, već zaštita i orijentacija.
Djetetu je potreban roditelj koji reaguje iskreno, koji prepoznaje svoje emocije i greške, i koji kroz to gradi okvir unutar kojeg dijete može da uči i razvija moralni kompas. Roditelj koji je sposoban da pogriješi i da se izvini djetetu, stvara okruženje u kojem i dijete uči da integriše svoje greške i razvija unutrašnji autoritet.
(POLITIKA)
