DF: “General“ Dakić moralno srozao sebe i čast oficira

Da je crnogorski režim odlučio da u potpunosti ponizi Crnu Goru dokazuje i ponašanje Dragutina Dakića, koji se predstavlja kao načelnik Generalštaba VCG, i koji se svojski potrudio da oblati najsvjetlije tradicije crnogorskog vojnika i oružja, i krene putem izdaje koji je njemu i sličnima zacrtao predsjednik DPS-a, smatraju u DF-u.

“Umjesto da mu uzori, kako i priliči crnogorskom vojniku, budu njegovi preci, junaci i vojskovođe iz brojnih bitaka koje je vodio naš narod, on je na pretke pljunuo, a za idola očigledno pronašao izdajnika Predraga Boškovića, i bavi se jeftinim politikanstvom.
Dakić umjesto da ohrabruje i podstiče vojnike da poštuju tradiciju Crne Gore, da budu u litijama i sa svojim narodom, kukavički pokušava da im to pravo oduzme, čime je moralno srozao sebe, čast oficira i funkciju koju obavlja.

Ne pamti se, osim za vladavine Mila Đukanovića, da je jedan načelnik vojske branio vojnicima da poštuju tradiciju Crne Gore, ali srećom ima u vojsci i onih koji čvrsto drže barjak slobode i časti, i pored ovakvih nadređenih. Dakiću, Boškoviću i sličnima ne smeta sramota i najveća bruka, kada su na obilježavanje zločinačke ,,oluje’’ u Knin poslali oficira VCG, ali im smeta da vojnici budu sa svojim narodom u litijama.

Što se tiče pominjanja tuđe zastave i druge zemlje, valja napomenuti da je Dakić najveći dio karijere proveo pod trobojkom. Bila mu je na kapi, na rukavu, na svadbi, i u srcu. A kada govori o ,,drugoj“ zemlji, nije naodmet podsjetiti ga da je u toj sada njemu mrskoj državi Srbiji, koja ima istu zastavu kao nekadašnja Crna Gora, Dakić besplatno završio Vojnu gimnaziju i Vojnu akademiju, da je stekao sva znanja, što bi se reklo, tamo su ga obukli, najeli i napili.

Važno je istaći da je taj Dakić, u vrijeme rata 1998/99 godine, bio komandant graničnog bataljona podgoričkog korpusa, koji se nalazio na desnom krilu legendarnog, herojskog 53. graničnog bataljona prištinskog korpusa, kojim je komandovao čuveni major Duško Šljivančanin, koji je prvi primio udar terorista i agresora na Košarama i Paštriku. Jedino po čemu će istorija pamtiti Dakića je podatak da je prvi vojnik koji je poginuo, 7. maja 1998. godine na Bogićevici, bio je Đula Dorin iz Pančeva, pripadnik Dakićevog graničnog bataljona.

A nakon ugušenja pobune 1998. godine, koju je pokrenuo Adem Jašari, svi pripadnici terorističke OVK izvukli su se preko zone odgovornosti majora Dakića, koji ih je propuštio bez jednog opaljenog metka, iako je imao mogućnost da ih sve zarobi. On je imao i dodatnu odgovornost, moralnu i oficirsku obavezu da to uradi jer mu je od ruke tih krvnika poginuo njegov vojnik. Ti isti su, nakon dodatne obuke u Albaniji, bili udarna snaga terorista koja je napala na Košare i Paštrik, kada su naši vojnici pružili herojski otpor agresoru i direktno ušli u legendu i istoriju našeg naroda.

Da je major Dakić, bar malo ličio na svoga komšiju sa Žabljak majora Duška Šljivančanina, koji je teško ranjen na Košarama, odradio bi posao komandanta na ponos Otadzbine i svog naroda.

Jedino u ovakvoj vojsci Crne Gore, čiji se prvi ljudi odriču tradicije, takva osoba može da bude načelnik generalštaba. Vrlo je vjerovatno da ga je za to mjesto preporučio partijski angažman njegove supruge, koja je osuđena na dvije godine zatvora zbog kupovine glasova za DPS, našta, kažu, često umije ga podsjeti. Možda bi mogao i da objasni ko mu je 1998. naredio da propušti teroriste OVK. Vjerovatno u nekim od ovih detalja leži to što se on sada predstavlja kao načelnik Generalštaba.

Mi iz DF, koji smo učestvovali u ratovima, ponosimo se sa svim našim ratnim drugovima, sastajemo se sa njima i družimo se, a dobro bi bilo da Dakić odgovori ima li on nekih ratnih drugova kojima bi se ponosio, ili su mu jedini ratni partneri teroristi iz OVK.

Uostalom, narodni epski pjesnik Slavko Perošević najbolje je opjevao “viteške” domete Dragutina Dakića, stoji u saopštenju.