Neki su je upoznali dok traži pomilovanje za zgužvane misli, drugi su sa njom plakali u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, a mnogi su, baš kao i ona, voljeli i željeli oka dva.
Ali jedno je svima zajedničko – na balkanskim prostorima se svako, bio ljubitelj poezije ili ne, u nekom trenutku života sreo sa stihovima Desanke Maksimović.
Njeno književno djelo, kako poetsko, tako i prozno, jeste među najobimnijim opusima srpske književnosti 20. vijeka, a njeno pjesničko stvaralaštvo je najznačajnije dostignuće jedne žene u srpskoj književnosti, smatra Svetlana Šaetović, naučna saradnica Instituta za književnost i umjetnost u Beogradu.
„Nije pripadala nijednoj struji, imala je autentični izraz – između tradicionalnog i modernog pjesničkog obrasca i ostala je dosljedna sopstvenom viđenju svijeta, na šta su vrlo malo uticali neki društveni događaji i tokovi u književnosti“, govori Šaetović, upravnica Zadužbine Desanke Maksimović, za BBC na srpskom.
Tokom sedam decenija duge karijere objavila je više od 50 zbirki pjesama.
„Pjesme su njoj navirale, rađale se u njoj, kao da joj je neko diktirao i nikada ih nije dotjerivala, možda kasnije kad je pisala sonete, ali same pjesme su se rađale tek tako“, priča Branislav Milakara, njen sestrić, za BBC na srpskom.
Vječita sagovornica prirode i ljubavi
Uz stihove poput „sreća je lijepa samo dok se čeka“ i „pokošene livade što kraj rijeke sanja“ odrastale su mnoge generacije.
„Ona ostaje vječita sagovornica prirode i ljubavi, sa kojom razgovaraju i mladi i odrasli i nove generacije koje se bave književnošću“, ocjenjuje Mina Đurić, docentkinja na Katedri za srpsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Kaže da „studenti često biraju njene pjesme da recituju, da ih tumače i dovode u vezu sa drugim pjesničkim ostvarenjima i primjerima.“
„Da li izaziva sjećanja na najranije djetinjstvo ili pruža odgovore u nekim ključnim istorijskim pitanjima – oni joj se temeljno posvećuju, posebno kada je riječ o težnji univerzalnih vrijednosti“.
Prije tri godine, predlog da se poezija Desanke Maksimović isključi iz srednjoškolskog programa izazvao je velika negodovanja.
Udruženje književnika Srbije je predlog vidjelo kao proglašavanje Desanke Maksimović „nižerazrednom pjesnikinjom u srpskim školama“.
Do Ministarstva prosvjete stigla su i protestna pisma, a i korisnici društvenih mreža su „tražili pomilovanje“ za Desanku.
Njeni stihovi su ostali obavezni dio školskih čitanki i lektira.
I sama književnica bila je na meti kritika početkom 1990-ih zbog predgovora koji je napisala za knjigu bivšeg srpskog predsjednika Slobodana Miloševića, kasnije optuženog za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Zoran Božić kaže da je ona već bila „veliko ime“, da bi joj se to uzelo za zlo.
„Veliki pjesnici uvijek nađu mjesto pod suncem, pa tako smatram da će i Desankin uticaj uvijek biti prisutan u našem narodu“, kaže Milica Vuković koja pod njenim uticajem i sama počinje da piše rime.
Brankovina kao vječita inspiracija
Rođena je krajem 19. vijeka u Rabrovnici, blizu Valjeva, kao najstarije dijete oca Mihaila, učitelja, i majke Draginje.
Porodica se brzo seli u Brankovinu, a potom u Valjevo, gdje Maksimović pohađa gimnaziju.
„Profesor joj je bio tada čuveni Sima Pandurović, srpski pjesnik koji prepoznaje njen talenat i podstiče je da piše.
„Prvu pjesmu objavila je 1920. u časopisu Misao, a četiri godine kasnije, i prvu zbirku, Pesme“, priča Zoran Božić, kustos Muzeja Brankovina, za BBC na srpskom.
Iako se zbog školovanja preselila u Beograd, Valjevo, ali prije svega Brankovina ostaju, kako kaže Božić, njena vječita inspiracija.
„Stalno je dolazila, držala književne večeri, podržavala mlade pjesnike, zato su joj Valjevci i podigli spomenik za života.
„U početku je bila zabezeknuta i negodovala je na tu ideju, ali su joj objasnili da će to biti spomenik posvećen pjesništvu, sa njenim likom, pa je nekako prihvatila“, kaže njen sugrađanin Božić.
Pjesme su bile njena djeca
Maksimović se 1933. udala za ruskog pisca Sergeja Slastikova, koji je emigrirao u Srbiju poslije Prvog svjetskog rata.
Upoznali su se jedne večeri dok je recitovala pjesme u ruskom klubu u Beogradu.
„Da li je to bila ljubav na prvi pogled? Vjerovatno! Ali, sigurno, moja prva ljubav i prvi muškarac s kojim sam se poljubila.
„Bila sam već zrela djevojka. Kasnije smo se zbližili“, ispričala je Maksimović novinaru nedjeljnika NIN.
Božić kaže da su živjeli skladno i povučeno.
„Intimu su strogo čuvali, ona je pisala, on je prevodio i ilustrovao i pomogao joj u prevođenju pjesama na ruski jezik.
Nisu imali djece, a Maksimović je govorila da je „iživjela svoje materinstvo“ brinući kao najstarija o braći i sestrama „sve dok nisu postali svoji ljudi“.
„A kasnije, u braku, moj stvaralački rad me celu ispunjavao. Kada bih napisala jednu pjesmu, kao da sam tri djeteta rodila. Toliko bih se istrošila…“, rekla je pjesnikinja.
Njen sestrić kaže da je književnica bila njegova „druga majka“.
„Otac mi je nastradao, i po završetku Drugog svjetskog rata, mi smo kao izbjeglice iz Hrvatske došli kod nje.
„Sačekala nas je na Topčiderskoj stanici i tako smo moja majka, baka, moja sestra i ja bili sa njom u dvosobnom stanu i ona je pratila naše odrastanje, djetinjstvo, a opet imala je vremena za sebe“, sjeća se.
Ujutru bi Desanka odlazila na beogradsko izletište Adu Ciganliju da šeta i piše, a potom bi se vraćala u „realan život“, kaže Milakara.
„Kada počinjem da pišem, prvi je uslov da budem sama. Jer, tada se dešava nešto, ne znam kako to da objasnim…
„Smišljanje nečeg novog što se u meni budi“, ispričala je Maksimović u intervjuu nedjeljniku NIN, jednom od posljednjih razgovora sa novinarima.
‘Budila je najtananiju ljudsku crtu’
Početak Drugog svjetskog rata Desanka Maksimović dočekuje u penziji.
Iako je odložila profesorski dnevnik, pero i hartiju nije.
Pogođena strijeljanjem đaka u Kragujevcu 1941. napisala je Krvavu bajku, pjesmu koja će biti objavljena po završetku rata.
„Ta je pjesma zapisana, a ne pisana. U meni je bilo osjećanje mržnje i revolta…
„Kada sam čula šta se zbilo u Kragujevcu, pjesma se sama u meni rodila“, ispričala je književnica decenijama kasnije.
Šaetović smatra da su ovi stihovi „njen najdublji i najsnažniji odgovor na ono što se dogodilo u Šumaricama i pored niza drugih pjesama, ističu se prosto kao medaljon njenog pjesničkog opusa koji će odoljeti svim vrednovanjima koja dolaze i prolaze“.
Đurić kaže da stihove „o brdovitom Balkanu i četi đaka umrloj u jednom danu“ danas izučavaju mnogi narodi, što govori o univerzalnom karakteru pjesme i jakim vrijednostima koje su utkane u ovo književno djelo.
Pjesnikinja je 1965. postala redovna članica Srpske akademije nauka i umjetnosti, što ju je činilo veoma ponosnom.
Godinu dana ranije, objavljena je njena zbirka pjesama Tražim pomilovanje.
„Zbirka je poetski iskorak u kom spaja savremeni pjesnički izraz i nasljeđe određenih leksičkih konstrukcija koje su važile za srednjovjekovni period i gdje govori o pravima svih onih koji su nekako skrajnuti“, priča Šaetović.
Đurić ocjenjuje da se pjesnikinja obraćala „najdubljoj sebi, težeći jednoj vrsti ravnoteže i mira koji je željela da ostvari posredstvom pisanja.“
„Sa druge strane, njene riječi su bile upućene svakom čovjeku podjednako – onome što je njemu nevino, što je na izvjestan način neshvaćeno, a trebalo bi da bude ispoljeno.“
„Budila je u njima tu najtananiju ljudsku crtu, sve ono što je najdublje i najsuptilnije u svakom čovjeku“, kaže Đurić.
Inspiracija mladim poetama
Milicu Vuković su pjesme Strepnja i Proljećna pjesma uvele u svijet poezije Desanke Maksimović.
„Ne samo zato što su govorile o ljubavi, o prirodi, slobodi, nego sam čitajući njene pjesme imala osjećaj da me pjesnikinja razumije i da sa mnom prolazi sve te ‘mladalačke jade’.
„Mislim da mi je u podsvijesti bila bliska i zbog činjenice što je žena, mi smo tada uglavnom čitali muške pisce“, govori Vuković, koja danas živi u Beču, gdje je završila komparativnu književnost.
Vrijeme u kojem je Maksimović živjela pokazuje „koliko je bila revolucionarna“, ocjenjuje ona.
„Žena koja je pisala o veoma često mračnom životu oko sebe, predstavlja simbol jačine, slobode i unikatnosti u književnom smislu“, dodaje ova 28-godišnjakinja.
I Viktor Janković iz Beograda je, poput Milice, čitao Strepnju u školi, ali njegova prva asocijacija na pjesnikinju sa šeširom i niskom bisera su stihovi pjesme Naša tajna.
„Prije nego što sam prijateljima rekao da sam gej, o momku koji mi se tada dopadao pričao sam u ženskom rodu, te sam se u ovim stihovima odmah prepoznao.
„Ta pjesma me je jako pogodila, a posebno djelovi ‘o tebi neću govoriti ljudima, neću im reći da li si mi samo poznanik bio ili prijatelj drag'“, priča Janković.
Stihovima se i dalje vraća, ali sa drugačijim emocijama – umjesto boli i tuge, sada ga prožima neka lijepa seta.
„Kao da su sve ljubavi o kojima je ona pisala zabranjene, neprihvatljive u vremenu dok je pisala ili ih možda tako doživljava kroz svoju prizmu.
„Super je strepjeti od osobe koja nam se sviđa i njenog prilaska, ali mi se čini da u tome ima mnogo više od toga, kao da je prisutna bojazan od ličnog kontakta sa tom osobom – bojazan da sredina ne sazna za taj kontakt“, dodaje.
‘Temperament koji se rijetko viđa’
Posljednja zbirka Desanke Maksimović objavljena je 1992. godine.
„Nije bilo dana da ne uzme pero, sjedne i piše.
„Nije gubila vrijeme i u trenucima kada je bila tužna zbog smrti majke ili muža, nije se opuštala, hvatala je pero i prevodila druge pjesnikinje“, prisjeća se njen sestrić.
Pored pisanja, povremeno je i prevodila, mahom poeziju sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika.
„Sve što je radila, činila je pasionirano, sa puno žara, sa jakim emocijama.
„Bila je osoba koja je živjela tako da ne ugrožava druge, uporna da ostvari zamisao, ali nikada na štetu drugih“, sjeća se Milakara.
Zoran Božić sugrađanku pamti kao blagu, smirenu i vječito nasmijanu ženu.
„Ostaje jedna od omiljenih istorijskih, književnih ličnosti, temperament kakav se rijetko viđa i neviđena energija“, opisuje on.
(BBC)
