Dejan Savić za Borbu: Glavni cilj je zlato na OI u Tokiju

Vaterpolo reprezentacija Srbije težiće da 2020. godine u Tokiju ponovi uspjeh sa prethodnih Olipijskih igra u Riju, a to je osvajanje zlatne medalje, kategorično je potvrdio u razgovoru za „Borbu” selektor Dejan Savić. Proslavljeni stručnjak je kazao da će takmičenja koja prethode OI u glavnom gradu Japana poslužiti kao priprema za ostvarenje tog glavnog cilja.
– Ne možemo stalno da idemo na prva mjesta, koliko god srpski vaterpolo imao tu tradiciju, želju i volju. Jednostavno, postoje i druge reprezentacije koje imaju iste ciljeve. Teško je uklopiti u sistem jednu uzlaznu putanju i baš zbog toga moramo da odredimo prioritete u narednom periodu, a naš najveći su predstojeće Olimpijske igre. U odnosu na raniji olimpijski ciklus za Rio, definitivno smo nešto promijenili zbog Tokija 2020. godine, tako da slobodno i odgovorno kažemo da nam je cilj zlatna olimpijska medalja, a sve ostalo će biti stepenica ka ostvarenju tog cilja – izjavio je Savić.
Za njegovo ime vezuju se najveći uspjesi srpskog vaterpola u 21. vijeku, čiji nagli uspon počinje u drugoj polovini 90-ih godina, u periodu kada je Savić počeo da brani boje reprezentacije Savezne Republike Jugoslavije. Rekorder po broju nastupa za nacionalni tim nastavio je da niže medalje i sa sastavima SCG, odnosno Srbije sve do 2008. godine, kada se nakon 444 utakmice povlači iz reprezentacije i ustupa mjesto nadolazećim šampionima Prlainoviću, Filipoviću, Pijetloviću… Ko bi rekao da će upravo nakon Olimpijskih igara u Pekingu i silaska slavne generacije predvođene Vujasinovićem, Savićem, Ikodinovićem, Šapićem i Šefikom, u narednih deset uslijediti takva dominicija srpske reprezentacije, nazapamćena u ovom vodenom sportu! Vrhunac te rezultatske dominacije zabilježen je u trenucima kada je Dejan Savić postao selektor Srbije. Na prvom velikom takmičenju pod Savićevim vođstvom – Svjetskom prvenstvu u Barseloni 2013. Srbija zauzima tek sedmo mjesto, da bi u naredne dvije godine objedinila titule olimpijskog, svjetskog i evropskog šampiona. Tome treba dodati i osvajanja Svjetske lige i Svjetskog kupa. Ipak, kako ističe srpski selektor, osvajanje olimpijskog zlata u Riju predstavlja neopisivo važan momenat u njegovoj životnoj i sportskoj biografiji.

– Od 2000. godine, Srbija ima nevjerovatan kontinuitet u osvajanju medalja. Na Svjetskim prvenstvima 2007. i 2013. smo se okliznuli, ali je i tih godina zabilježen uspjeh kroz Svjetsku ligu. Međutim, ništa se ne može porediti sa zlatom koje smo uzeli prije dvije godine na OI, kada smo doživjeli jedno nevjerovatno pozitivno pražnjenje. Koliko god smo bili srećni, pogotovo igrači, ja sam bio iscrpljen totalno i prazan jer smo sa naših pleća skinuli ogroman pritisak. Olimpijske igre su specifično takmičenje, na njima je psihološki momenat najvažniji. To smo mi upravo tada okusili nakon lošeg starta, kada smo se praktično zaključali u kavez i bacili ključ. U trenucima stresa i psihičke nabijenosti, tehnika i taktika padaju u vodu i dolazi do izražaja naša mentalna snaga, po kojoj smo prepoznatljivi svih ovih godina. Takođe, na mene je snažan utisak ostavio podatak da je Srbija, koja se 28 godina nalazi u ekonomskoj krizi, na posljednjim Olimpijskim igrama osvojila osam medalja, od čega četiri u kolektivnim sportovima. Ne postoji racionalno objašnjenje za to – tvrdi Savić.
Zabrinut za budućnost vaterpola
I pored fenomenalnih rezultata, proslavljeni stručnjak je zabrinut za budućnost vaterpola na prostorima bivše Jugoslavije. On je ocijenio da su uspjesi vaterpolo reprezentacije Srbije vezani za jedan stari sistem koji se urušava od posljedica odlaska mladih igrača, loše infrastrukture i nemaštine. Kako navodi, ta tri razloga predstavljaju omču oko vrata ovdašnjim klubovima koji su u minulom periodu bili najzaslužniji za stasavanje kvalitetnih vaterpolista.
– Republika Srbija daje izuzetne budžete nacionalnim savezima, tako da selekcije nisu u problemu. Vaterpolo reprezentacija ima podršku i materijalno pokriće, koje mi na najbolji način vraćamo rezultatima. Mi smo napravili jednu strategiju do 2024. godine sa određenim širim spiskom reprezentativaca, gdje u suštini imamo selekciju na oku u nadolazećem periodu. Šta će biti poslije toga pitanje je, ali ono što je ključno jeste rad u klubovima koji su u užasnoj situaciji zbog infrastrukture, satnica bazena, hladne vode, odlaska mladih igrača i nedostatka edukovanih trenera. U srpskim i crnogorskim klubovima, ako izuzmemo Jadran, nastupa sve manje reprezentativaca. Situaciju pogoršava i to što je sve manje onih srednjih igrača koji su se uvijek vezivali za klubove i koji su ih držali. Pričajući sa kolegama iz okruženja, shvatio sam da je vaterpolo kao gluma, a da su treneri glumci koji su jednostavno prinuđeni da improvizuju. Nažalost, to je naša realnost i nimalo svijetla budućnost. Spas vidim jedino u preuzimanju mađarskog modela kategorizacije sportova, kroz odrebe novog zakona o sportu – poručio je Savić.
Nekadašnji vaterpolista Partizana, Barselonete, Florencije, Pro Reka, Sinteza i Crvene zvezde ne žali previše što kao igrač nije uspio da osvoji Olimpijske igre i Ligu šampiona. Do nedostajućih trofeja, ipak, stiže predvodeći sa klupe Zvezdu i Srbiju.

– Onog momenta kada sam postao trener, okrenuo sam novu stranicu života. Ne mogu da kažem da sam zaboravio igračke dane, ali jednostavno njih ne koristim više i rado ih se sjećam. Sigurno da postoji žal što kroz igračku karijeru nisam osvojio Olipijske igre i Ligu šampiona, ali opet, nisam bio toliko ambiciozan da bih stalno jurio rezultate- potvrdio je Savić.
Na početku tekuće sezone Savić se vraća na mjesto starih uspjeha i preuzima kormilo Crvene zvezde, koju vodi uporedo sa reprezentacijom. “Crveno-belima” je u prvom navratu od 2012. do 2014. godine donio šest trofeja, dok je u drugom već obezbijedio nastup u Triglav A1 regionalnoj ligi naredne sezone.
– Ako ne računamo vođenje reprezentacije tokom sezone 2016/17. imao sam previše slobodnog vremena i tada sam uvidio da se trener, kao i igrač, ulijeni i izgubi osjećaj ukoliko ništa ne radi. Zbog toga mi je kroz dogovor sa savezom i Zvezdom omogućeno da budem trener u klubu u kojem sam započeo trenersku karijeru. Ove sezone smo zacrtali osvajanje prvenstva i Kupa Srbije, kao i promociju iz A2 u A1 regionalnu ligu. Ubjedljivim osvajanjem prvog mjesta u A2 ligi (16 pobjeda iz isto toliko kola) uspjeli smo da se plasiramo u viši rang. U finalu Kupa smo poraženi od vječitog rivala, dok nas od 31. marta do 6. juna očekuju nastupi u prvenstvu Srbije – kazao je Savić.

Vaterpolisti dokazuju klasu u reprezentaciji
Srpski vaterpolisti nikada nisu odbijali selektorove pozive za igranje za nacionalnu reprezentaciju, što Savić opravdava njihovim vaspitanjem i specifičnošću vaterpola kao sporta.
– Igranje za reprezentaciju nije samo pitanje časti i obraza, već i stvar tradicije i vaspitanja koja je u vaterpoliste usađena od malih nogu. Upoređujući ostale sportove u kojima se javljaju problemi sa neodazivanjem igrača, jasno je da je vaterpolo još uvijek neukaljan materijalnim stvarima – menadžerisanjem i gledanjem ličnog interesa. Takođe, treba da se zna da je vaterpolo ,,nesrećan” sport gdje ti na neki način možeš da budeš Dijego Armando Maradona ili Leo Mesi, ali ukoliko ne igraš za reprezentaciju, tvoj kvalitet ne dolazi u vidno polje, već se umanjuj e- ocijenio je Savić.

Zlato iz Montreala u posebnom sjećanju
Osvojio je Savić pregršt medalja i trofeja u bogatoj igračkoj karijeri, međutim, osvajanje Svjetskog prvenstva 2005. godine u Montrealu sa reprezentacijom SCG zauvijek mu je urezano u sjećanju.
– To zlato je značajno zbog toga što je tadašnja generacija propustila priliku za osvajanje olimpijskog zlata godinu dana ranije. Na tom SP smo išli na sve ili ništa. To je bio taj izuzetno važan momenat u kojem su se igrači, nezavisno od godina i iskustva, složili oko cilja – osvajanje zlata. Da u tom poduhvatu nismo uspjeli, raspali bismo se kao ekipa i možda u narednim godinama ne bismo napravili onako dobre rezultate – kazao je Savić.