DEFILE GUBITNIKA
Piše: URAŠ
Prolazeći automobilom kroz Belvedere, na kojem je od ostatka paljevina stvoren svojevrsni „prirodni“ ležeći policajac (stopile se suze i gume s vrelim cetinjskim asfaltom), sabiram utiske svega onoga što se dešavalo prethodnih dana. Cetinje sablasno mirno. Vrvi od naroda, ali se u vazduhu osjeća podnošljiva nervoza. Dovoljno podnošljiva da je podno Ćipura smješteno jedno policijsko vozilo, dok Cetinjski manastir prepun ruskih i njemačkih turista. Ovi drugi dominantno: „Protestanti“-priča mi jedan od monaha, dok isti posmatraju manastir kao da nikad crkve nisu vidjeli. „Počekaće Hrišćanstvo još dugo na ponovno ujedinjenje“, pomislih u sebi, iako i sam osjećam pripadnost pravoslavno-hrišćanskoj zajednici kao jedinoj iskonskoj riječi Hristovoj.
Cetinje, bolje reći-dio Cetinja (brojkom nisu uspjeli dići na noge „vojno-sposobni“ dio stanovništva, već mizeriju istoga), prihvatio je cirkusnu ulogu za vrijeme subote na nedjelju, da bi koliko od ponedjeljka, isti onaj protiv čijeg su ustoličenja protestovali, svaki naredni dan u Manastiru redovno provodio. Zar neko iole razuman, može sebe smatrati gubitnikom ako jedan mitropolit, nasljednik vjekovnog kontinuiteta i punoće Crkve, služi tamo gdje mu je Bogom dano, istorijom i tradicijom? Ako nema nimalo razuma, osjećaj gubitnika će biti dominantno rasprostranjen u „njihovim“ redovima. Ne poimam kao veliki problem, jer ne posjedujemo bilo kakve mehanizme, da tu percepciju promijenimo, osim ako ne želimo raditi sebi o glavi.
Posebno gađenje, kome god neko pripadao (misli da pripada), kod istinski poštenog čovjeka, odnosi se na izražen nagon za povraćanjem kada se čitaju ViJeStI. „ND“ Vijesti se očigledno, ne snalaze ponajbolje u vodama „odbrane države“, jer mutiti dvije struje-nije nimalo jednostavan posao. Tu pokvarenu igru vrlo dobro prepoznaju i Crnogorci i Srbi. S obzirom na manjkavost URA/Vijesti kadrova, koji su pokazali pravu nedosljednost u izvršavanju državnih naređenja prošlog vikenda, na kojoj bi im i okorjele komite pozavidjele (a naređenja su se ticala minimuma poštovanja Ustava i zakona, ništa preko toga), potrebno je naći izlaz iz katastrofe i najave da bi smjenom kadrova za koje su javno agitovali, faktički počeli gubiti uticaj na izvršnu vlast. Ne može savršenijeg izlaza: ambasade ne daju smjenu kadrova, URA prijeti glasanjem o (ne)povjerenju, a DF i vlasti Srbije su, po doživotnim jatacima ViJeSti, uz Đukaja, ključni gubitnici skorijih zbivanja u Cetinju. Nekada i konju treba da se dobre konjske potkovice zamijene novom garniturom, jer se kopita nakupiše zemljuštine. Jedino Vijesti, koje permanentno svojim oronulim kopitama sve uzaludnije pokušavaju okrznuti zdravi razum po Crnoj Gori, sve teže prepoznaju izlizanost patetičnih mlataranja. Moram priznati da, kao ljuti identitetski, vrednosni protivnik, daleko više poštujem rad Analitike, Antene M i ostalih komitsko-domboranskih glasila bivše nam braće.
Vijesti su pravi i jedini gubitnik dešavanja u prošloj nedjelji, pravi i jedini gubitnik u događanjima pred nama. Odurna simbioza autora-agitatora, od kompilacije „jednih“ i „drugih“, gdje preko istog glasila idu zalaganja za/protiv ustoličenja, ogolila su bezideološku prizornost tzv. medija, koji se ne vodi ničim drugim sem njuhom kapitala. Posebno zabrinjavajuć je monopol dotičnih na medijskoj sceni, što je problematika koja zavređuje ozbiljnu analizu. Ako je u starijim vremena opsežne autokratije bilo da narod ima vlast kakvu zaslužuje, u vremenima gdje informacija znači krucijalnu socijalnu prednost, moglo bi se reći da narod ima medije kakve zaslužuje. Negdje je falinka i u nama samima.
Srpski narod će imati razloga za slavlje, kada niti jedan od nas, ne bude više imao potrebu da čita tzv. „ViJeStI“. Ostaje zadatak ljudima od javnog posla, (pro)srpske proliferacije, da razmisle o jačanju nekog od naših medija, koji će biti po ukusu kako tvrde srpske, tako i one građanske opcije, ali koja je naklonjenija Srbima.
DPS kao gubitnika nisam naveo, jer u našem narodu postoji umreženo uvjerenje učtivosti-o pokojniku sve najljepše. Gotovo se ništa lijepog može reći o datom pokojniku (ne tjerajte me da fabrikujem), ali on više nije naša briga, još manje smetnja, što će formalan čin sahrane, na prvim idućim izborima, to i pokazati. Otuda i ništa posebno ružnog o toj grupi promašenih političkih pobačaja. Perfidno-manipulativni montenegrinizam (ideologoija bez ideje, forma bez sadržaja, „crnogorski Srbin“ kao polu-priznato čedo, ali bez jedinstva sa Srbima van vječnog našeg Montenegra, koji je ideal bez smisla), što je alfa i omega djelovanja Vijesti, nova je runda medijsko-hibridnog rata protiv Srpstva, koju treba uspješno prebroditi.