Darko Šu(p)ković: Saga o ništici

Kako bolje odgonetnuti tu pitalicu o brzini napredovanja u Gazdinim notesima, nego pozvati u goste baš tog Sinđelića? Doći u posjed tajne o tome kako da te najorganizovanija kriminalna grupa na Balkanu, koja odlično plaća svojim uslužnicima, podigne na ljestvici svojih biranih saradnika!
Taman kada sam pomislio da je prestao sa javnim djelanjem, jer je toliko duboko zašao u rektalni predio vlasti da bi trebalo da se vodi kao nestao, opet se oglasio Darko Šu(p)ković. Ne bi u tom oglašavanju bilo ničeg dramatičnog, da nije počeo da dijeli moralne lekcije i edukuje neznavene što bi trebalo da bude misija pravog novinara – profesionalca. A ko bi tu lekciju mogao znati, ako ne on, famozni predavač na Fakultetu političkih nauka za ere starijeg po službi kolege Srđana Darmanovića, koji ga je angažovao da studente uči rektalnom novinarstvu?!
To je, znate, ono novinarstvo koje u svakom potezu vlasti, u svakoj njihovoj pljački, a pogotovo krađi, u svakom njihovom zatiranju crnogorskog identiteta, vidi reformski i emancipatorski iskorak u bolju budućnost Familije. Pa time i svih njenih dvorskih budala, u koje spada.
Pestokupljevina je stari crnogorski termin, poznat i rabljen i u Pavinom Polju, u kojem je stasavao i za služenje svakom režimu se obrazovao mladi Darko. Upravo to, mogao bi biti rezultat analize sastava (čast kamermanu) ekipe u studiju uvezene televizije, u emisiji pretenciozno i greškom nazvanoj Živa istina. A pestokupljevina je i nikogovina, osobe pokupljene s koca i konopca, nevaljalci, nitkovi, neljudi.
Reče Darko i živ ostade da bi razgovor sa ubicom, sitnim švercerom, prevarantom i saradnikom mafije Sašom Sinđelićem, morao biti «ekskluziva za koju bi se svaki novinar borio do potonjeg daha». Ovo je za grohotan smijeh, da nije paradigma tuge profesije kojoj je svojim djelanjem doprinio i negdašnji novinar Šu(p)ković. Da su ništarije, predvodnici zatvorskih demonstracija, saradnici mafijaških režima i ubice nedužnih seljaka izazov za svakog novinara, Šu(p)ković ne bi ni u teškom, kišnom danu uspio da ubijedi čak ni studente Darmanovićevog fakulteta!

Darko u Saši prepoznao sebe iz mlađih dana

Ipak, biće da je kvaka je u nečem drugom. Darko je, sva je prilika, u Saši ili Aleksandru, pronašao sebe iz mlađih dana. Danima čučeći ispred plazma televizora, koji mu je baš kao stan i auto, kupila Familija u znak zahvalnosti, on je u Sinđeliću vidio sebe iz mlađih dana. I baš kao što u vojsci ili policiji (to mu je porodična tradicija), postoje činovi, tako i kod uslužnih režimlija postoji neka vrsta kategorizacije.
Vidio je Darko u dugim Suzaninim sesijama, da Saša, koji je dugo bio u njegovom rangu, saradnik dakle, nije ni obrazovan, ni načitan kao on. Znao je da je njegov policijski pedigre svakako bolja preporuka za Familiju, negoli Sašini izleti u Rusiju i pijanke sa ruskim kozacima. Ali, avaj: Saša je otišao korak dalje od njega: postao je svjedok! Neko ko će režimu pribaviti dokaze da su, ruskim parama plaćeni srbofili, željeli srušiti evroatlansku idilu Familije!
Kako to da jedan novopečeni ljubitelj mlade crnogorske demokratije može zavrijediti viši čin od njega, koju tu već decenijama, sav žut oko pogane gubice kojom se obračunava sa svima koji ne misle kao vlast, može napredovati brže i dalje od njega? Ono, jeste da se preziva Sinđelić i da ni taj pedigre nije za potcijeniti, ali…
Kako bolje odgonetnuti tu pitalicu o brzini napredovanja u Gazdinim notesima, nego pozvati u goste baš tog Sinđelića? Doći u posjed tajne o tome kako da te najorganizovanija kriminalna grupa na Balkanu, koja odlično plaća svojim uslužnicima, podigne na ljestvici svojih biranih saradnika!
Zaista, to je u novinarstvu rijedak slučaj. To nije uspjelo nikome do sada! Što bi jedan CNN dao da je mogao privesti u studio Džeka Trbosjeka, recimo?
Ustati u nedjeljno jutro, stati pred ogledalo i reći: Ja sam Darko Šuković, novinar, najbolji u Familiji, koji će danas gledaocima vaskolike Crne Gore da predstavi čovjeka koji umije da voli, koji proširuje potomstvo, vodi dijete za ručicu ulicom, vozi se taxijem, ne priznaje vlast u Srbiji, ali obožava ovu u Crnoj Gori! Jeste da je ubio čovjeka, ali je taj čovjek bio Hrvat, a to u predstavi Familije koja zbog takvih već 26 godina ni šah ne voli, nije neki čovjek. Domet je to, hejjj! Dostignuće! Vrh vrhova profesije!

Od talentovanog piskarala do Bebinog skutonoše

Tužna je sudbina negdašnjeg novinara Darka Šu(p)kovića. Od nekada talentovanog piskarala koji je uoči rata tražio «poštene Hrvate», preko antiratnog dobitnika koji je prvo ojadio TVCG za debelu otpremninu, a potom joj se vratio da bi na ruke dobio keš za stan, do volšebnog vlasnika Radija Antena M na čije je vlasništvo jednako pravo polagalo barem još 10 njegovih kolega koji nijesu u tako dobrim odnosima sa vlastima, sve do Bebinog skutonoše koji ponedjeljkom uredno ide na sastanke medijskog Politbiroa u Hercegovačkoj ulici, sva njegova misija mogla bi da se svede na ugađanje vlastima.
Dilemu: biti opozicionar, ili slijediti porodičnu tradiciju, pa time i vlast, lako je riješio već na prvom većem ispitu: opozicioni magazin «Krug» koji je osnovao njegov kum 1990. godine, ugasio je usred najbolje čitanosti, jer nije godio Gazdinom hipersenzibilnom oku.
Sve što je radio i sve što je kasnije postao, moglo bi se smjestiti u najtužniju lekciju o novinarskom beščešću koji je ikada ispisao neki poslenik javne riječi u Crnoj Gori. Jer, Darko Šu(p)ković nije ni za osudu, ni za kaznu, nije on ni za kaštiganje, ni za mržnju. To jednostavno treba prezreti i ne vidjeti, jer zgazili ga ili pomazili, svakako će iza njega ostati jedna velika ništica. Nula. Ni mrlja na đonu od cipele!